Život u susjedstvu s mojom bivšom svekrvom oduvijek je bio iskušenje za mene. Podigli smo visoke ograde, stvarajući vizualnu barijeru koja je odražavala naše emocionalno udaljavanje, ali to nije mnogo pomoglo. Neočekivano sam shvatila da sam počela brinuti o njoj, iako ni sama nisam znala zašto ni kako je to počelo.
Prije tri desetljeća, sa svojih 19 godina, udala sam se za svog susjeda Vladimira. Bio je stariji od mene šest godina, i nismo se dugo viđali prije vjenčanja. Sve bi bilo u redu, ali naš bračni život u mojoj kući brzo je propao. Vladimir se pokazao kao neodgovarajući partner, ne trudeći se postati bolji suprug. Njegova odluka da se preseli u Kanadu bila je posljednji čavao u lijes našeg braka.
S 21 godinom već sam bila razvedena, što u mom selu nije bilo dobro prihvaćeno. To je bio težak period, ali vrijeme liječi sve! Šest godina kasnije upoznala sam divnog čovjeka i započela pravi obiteljski život s dvoje djece. Danas sam zahvalna Vladimiru što je otišao iz mog života, otvarajući put mojoj pravoj ljubavi.
Njegova majka, moja bivša svekrva, svih tih godina živjela je u susjedstvu. S godinama se sve teže nosila s kućanskim poslovima. Jednog dana vidjela sam kako se s mukom vuče po vodu, i to me ganulo do suza. Prišla sam joj i ponudila pomoć, uvjeravajući je da je to iskren ljudski čin te da je gledam kao stariju susjedu, a ne kao bivšu svekrvu.
Sada kuham, kupujem i čistim za nju. Kada sam pitala supruga što misli o mojim novim obvezama, njegove riječi su mi ugrijale srce:
– To samo potvrđuje da sam oženio najbolju ženu na svijetu.
Život donosi neočekivane preokrete, ali vjerujem da je činjenje dobrih djela naša ljudska dužnost.
