Uvijek sam se ponosila što sam rodila i odgojila divnog sina. No prije tri godine u našoj se obitelji dogodila strašna tragedija zbog koje sam počela sumnjati: jesam li zaista odgojila dobru i plemenitu osobu? Moja snaha preminula je tijekom poroda. Moj unuk je ostao bez majke. Moj sin je toliko teško podnio gubitak voljene osobe da ne želi vidjeti sina. Roditelji snahe također su se odrekli djeteta. A ja nisam mogla. Uzela sam ga k sebi.
Ne znam hoću li mu uspjeti zamijeniti roditelje, ali trudim se koliko mogu. Moj sin je postao hladan čak i prema meni.
Ne može mi oprostiti što sam uzela dijete. Gledajući ponašanje sina, pitam se: hoću li uspjeti od unuka odgojiti dobru, suosjećajnu i plemenitu osobu?
On misli da sam, uzimajući dijete, izdala njega. Možda je donekle u pravu. Možda nisam trebala uzeti unuka. Možda sam, kao majka, trebala podržati svog sina, bez obzira na sve što radi. Ali gledajući to nevino stvorenje, shvatila sam da ne bih mogla drukčije.
Kako bih to čudo mogla dati u sirotište? Što ga tamo čeka? Kakva će osoba postati? Kakva će mu biti sudbina? Ta pitanja me muče. Kao da su me stavili pred izbor: ili sin, ili savjest. I izabrala sam ovo drugo.
Ne znam hoće li Svevišnji prihvatiti moj izbor ili me osuditi. Teško mi je brinuti se za unuka, jer sada nisam tako mlada kao u vrijeme kada sam odgajala sina. Moje prijateljice mi nude pomoć ako mi bude potrebna. Ali trudim se sve raditi sama.
Unuk je miran i poslušan dječak. U tom pogledu imam sreće. Nadam se da ću uspjeti. I da će njemu biti dobro.
