Živim sa svojim dečkom već godinu i pol. Imam 28 godina, a on 33. Oboje smo u odgovarajućim godinama za stvaranje obitelji i rađanje djece, ali o braku i zajedničkoj budućnosti nema ni govora. On je već jednom bio oženjen i ne želi to ponoviti.
Tvrdi da me mora bolje upoznati kako bi shvatio hoću li biti dobra domaćica… Isprva sam bila protiv zajedničkog života i “probnog perioda”, ali kad sam shvatila da on ne želi razvijati naš odnos drugačije, pristala sam preseliti se k njemu.
Moj dečko živi u stanu koji je naslijedio od strica. To nije baš velik stan, ali za nas dvoje sasvim dovoljan. Prije nego što smo se uselili zajedno, jasno sam mu objasnila svoj stav: “Slažem se živjeti s tobom najviše godinu dana, a zatim želim čuti tvoju odluku — ako ne, rastajemo se kako ne bismo gubili vrijeme.” On je nevoljko pristao, ali kao da se složio.
Ubrzo nakon toga dao je otkaz na poslu svojom voljom. Bila sam na njegovoj strani i pokušavala mu pomoći u teškom trenutku, pa sam odlučila odgoditi naš dogovor do boljih vremena. A on je na to potpuno zaboravio.
Još uvijek nije našao stalan posao jer su se mnoge firme u našem gradu ove godine zatvorile. Želi raditi samo u svojoj struci i nije zainteresiran za dodatni posao kao taksist ili dostavljač. Svi troškovi su na meni. Jedva uspijevam.
Na meni su računi, hrana i ostali nepredviđeni troškovi. On smatra da ga zaljubljena žena treba podržavati i pomagati mu. Ali on mi čak nije ni muž, a ne znam hoće li to ikada postati. Molim vas, recite mi što da radim?
