Radim kao kondukterka u našem seoskom autobusu i svako jutro iz sela idemo u grad. Put traje oko dva sata, a naši se putnici obično ne mijenjaju. Svi se međusobno poznajemo, ljudi putuju u grad na posao, a navečer ih vraćamo kući u rodno selo.
No, usred puta u autobus je ušla čudna skupina. Reći ću odmah, nikad ih prije nisam vidjela, vjerojatno su se neki gradski zalutali ovamo. Bilo ih je pet, trojica muškaraca i dvije žene. Ponašali su se krajnje vulgarno, a od svih ih je smrdjelo na alkohol. S takvim se skupinama bolje držati podalje, ali moj posao je naplatiti vožnju.
Prišla sam visokom muškarcu s velikim trbuhom i pristojno ga zamolila da plati kartu. Taj muškarac, bez trunke poštovanja, povukao je dim svoje cigarete i izdahnuo mi dim u lice. Zatim je bacio opušak na sjedalo i rekao:
- Kod vas je ovdje kao svinjac. Prvo pospremite kako treba, a onda ću odlučiti hoću li ti platiti ili ne.
Cijela skupina se na to počela smijati. Takvo ponašanje odraslog čovjeka, blago rečeno, razbjesnilo me. Ponovno sam ga zamolila da plati za vožnju.
- Jesi li slijepa, ne vidiš da sam invalid? Evo, pogledaj, fali mi jedan članak na prstu. Imam doživotno besplatnu vožnju!
- To što si invalid i bez članka na prstu, vidi se, odgovorila sam.
- Što si rekla? Hajde, dođi ovamo!
U tom trenutku u moju obranu stao je naš umirovljenik, Igor Stepanović. Prišao je tom drskom debeljku i u trenutku ga oborio na pod. Debeljko nije odmah uspio ustati, nije očekivao da će ga starac srušiti. Ali Igor Stepanović nije planirao stati. Naime, svi u selu znamo da je u mladosti bio prvak u boksu.
Prišao je drugom muškarcu, zavrnuo mu ruku tako da je ovaj zacvilio poput djevojčice.
- Platite kartu, odmah! – naredio im je bivši boksač.
Drska lica platila su mi dvostruku cijenu karte i izletjela iz autobusa. S nekim poput Igora Stepanovića nije strašno naći se u bilo kakvoj situaciji. Dobro je što imamo takvu osobu u našem selu.
