No, ostala je potpuno sama. Nitko od rodbine nije htio primiti već prilično odraslu djevojčicu kod sebe. Svi su odmahivali glavom, uzdisali i žalili Mariju, darujući joj čokolade — ali je nitko nije htio uzeti k sebi. Majčina sestra, teta Marina, rekla je da već ima dvoje djece i da joj ne treba i treće. Rođakinja Ljuba, kod koje su često išli u goste i kojoj su uvijek pomagali, također nije htjela uzeti Mariju. Nije objasnila zašto. Tatina braća živjela su daleko na sjeveru i možda nisu znala da njihov brat više nije živ.
Mariju su smjestili u dom. U sobi je bilo još tri djevojčice, dvije njezinih godina i jedna starija dvije godine. Starija je djevojčica trebala uskoro biti premještena u drugu sobu. Nove prijateljice povele su Mariju da joj pokažu kako izgleda dom: gdje je blagovaonica, gdje prostor za odmor, a gdje knjižnica. Nisu je pitali za roditelje, što je Mariji odgovaralo jer nije bila spremna na to pitanje. Svaki put kad bi netko pitao, glas bi joj zadrhtao, usne bi se iskrivile, a suze same krenule niz lice.
Nakon nekog vremena, stigla je odgojiteljica Inna Ivanovna i odvela Mariju na obrok jer je ručak već bio prošao, a ona je bila gladna.
Prošao je mjesec dana, i Marija se priviknula na život u domu. Počela joj se čak sviđati ustaljena rutina. Ponekad su im dopuštali šetnje gradom. Noću je sve rjeđe plakala za roditeljima i počela je mirno spavati. Jednog dana starije djevojčice iz doma počele su je zadirkivati.
– Rodbina te ostavila jer si ružna, ha-ha-ha! – smijale su se.
– Nije istina! – povikala je Marija kroz suze. – Oni su poginuli!
– Otišli su od tebe jer te nisu mogli gledati – nastavile su.
– Nisu! Poginuli su u prometnoj nesreći! – vikala je Marija i zaplakala još jače, a zatim je izgubila svijest.
Probudila se u sobi, na krevetu. Pokraj nje sjedila je medicinska sestra i jedna od cimerica.
– Jesi li se probudila? Boli li te nešto? – pitala je medicinska sestra.
– Malo mi se vrti u glavi – prošaptala je Marija.
– To nije čudno, jako si udarila glavom kad si pala u nesvijest – nježno ju je pomilovala žena.
Kasno navečer u sobu su ušle one iste djevojčice koje su je zadirkivale.
– Oprosti nam, htjele smo se našaliti. Nismo mislile da ćeš tako reagirati – rekli su krivim glasom.
– Nema veze – prošaptala je Marija.
– Kako se zoveš? – upitala je jedna od njih.
– Marija.
– Hoćeš li nam oprostiti? Stvarno nismo htjele da te povrijedimo. Nismo znale za tvoje roditelje, samo smo vikali – rekla je prva djevojčica.
– Oprostit ću vam – tiho je rekla Marija.
Tri dana kasnije Mariji je bilo bolje i dopustili su joj da ustane iz kreveta. Odmah je otišla u knjižnicu kako bi čitala. Tamo je naišla na jednu od djevojčica koja je dolazila tražiti oprost.
– Imam iznenađenje za tebe – rekla je djevojčica.
– Kakvo? – upitala je Marija.
– Pronašla sam u tvojem dosjeu da imaš ujaka i njegovu adresu. Pisale smo mu pismo, i odgovorio je! Nije znao za tragediju s tvojim roditeljima, ali rekao je da će što prije doći po tebe.
– Stvarno? Moj ujak Miša će doći po mene? – ushićeno je pitala Marija.
– Da! – nasmiješila se djevojčica.
Dani su sada bili ispunjeni iščekivanjem. Jednog jutra, nakon doručka, odgojiteljica je došla po Mariju.
– Marija, netko je došao po tebe.
– Tko? – upitala je.
– Pođi pa ćeš vidjeti – odgovorila je odgojiteljica.
Izdaleka je prepoznala svog ujaka.
– Miša! – povikala je i potrčala mu u zagrljaj.
– Koliko si narasla, Maruška! – rekao je ujak s divljenjem. – Idi, spakiraj stvari. Ideš sa mnom.
Marija je brzo spakirala svoje stvari, oprostila se sa svojim cimericama i potrčala ujaku. Na pola puta se sjetila nečega i vratila se do starijih djevojčica.
– Hvala ti! – zagrlila je jednu od djevojaka koja ju je ranije zadirkivala.
– Ideš? – kimnula je djevojka prema torbi.
– Da, ujak je došao po mene – veselo je rekla Marija i još jednom je zagrlila.
