“Novac za djecu ću davati, ali ne toliko kao prije. Tada sam te još ponekad koristio. Sada se sve promijenilo. Oprosti.”
S 35 godina udala sam se za muškarca koji je imao 24. Voljeli smo se i nismo obraćali pažnju na tuđe mišljenje. Pola godine nakon vjenčanja rodile su se Liza i Lida. Volodja je volio djevojčice. No, stvari su se kasnije počele mijenjati. Volodja je sve češće ostajao dugo na poslu. Ponekad nije dolazio noćiti. Vjerovala sam da se trudi zbog nas. Cijene u trgovinama su rasle, ali mi to nismo osjećali. Ostavljao mi je 3000 grivni tjedno za kućne troškove. To nam je bilo dovoljno.
Nisam trebala dadilje i nisam žurila vratiti se na posao. Majčinski osjećaji su me u potpunosti obuzeli. No, očito sam napravila veliku pogrešku. Tijekom godine sam se udebljala osam kilograma i osjećala da se stalno debljam. Kada bi djevojčice zaspale, ja bih osjećala neodoljivu želju za jelom.
Djevojčice su rasle, a troškovi su se povećavali. Volodja je počeo ostavljati gotovo 4000 grivni tjedno. Sve češće je bio na dodatnim poslovima i dolazio kući, iskreno rečeno, samo spavati. Zajednički trenuci su bili rijetki. Ujutro ga nisam pronalazila pored sebe. Nakon što bih zaspala, kriomice bi otišao spavati na kauč u kuhinji. Tamo bih ga ujutro pronalazila, pokrivenog pokrivačem.
Govorio je da ne želi buditi nas jer noću puši. Jedne rijetke noći upitala sam ga koliko ukupno zarađuje. Odgovorio je suho, pitanjem: “Zar ti nešto nedostaje?”
Ujutro sam na kuhinjskom stolu pronašla 5000 grivni. Shvatila sam da nas Volodja voli. Tako je trajalo gotovo pola godine. Svaki ponedjeljak ostavljao je 4-5 tisuća.
Nije ga bilo dva dana. Navečer se vratio. Bio je dobro raspoložen, nasmijan. Spakirao je svoje hlače i košulje i krenuo prema izlazu. Stala sam ispred vrata:
– Ideš?
– Da, idem.
– Zašto?
– Gadim se.
– Čega?
– Tvoje hrane.
– To nije moja hrana. Iz trgovine je.
– Jedno jelo je tvoje.
– Koje?
– To više nije važno…
– A djeca?
– Brinut ću se o njima…
Tjedan dana kasnije poslao mi je 5000 grivni na karticu. Podigla sam novac. Nisam rasipna osoba. Razumijem da negdje daleko od glavnog grada ljudi mogu živjeti kao obitelj s toliko novca mjesečno. No, ja ne mogu. Ne želim odgajati djecu koja razmišljaju samo o hrani i odjeći.
Želim odgojiti korisne i vrijedne ljude. Moje djevojčice ne bi trebale razmišljati o kruhu ili o tome što će obući ujutro. Trebale bi imati otvorene mogućnosti.
Nazvala sam Volodju i rekla da ću podnijeti tužbu za alimentaciju. Činilo mi se da je bio ravnodušan:
– Podnesi, čekam. Ali, ako želiš, možeš izbjeći birokraciju. Moja kaznena evidencija neće djeci donijeti ništa dobro. Dogovorimo se. Plaćat ću ti 12 000 grivni mjesečno, a ti ćeš mi davati potvrdu za svaku uplatu. Možda ti dam još tisuću za slatkiše za djecu. Ako odeš na sud, dobit ćeš trećinu moje službene plaće. To je samo 3000 grivni. Razmisli. Više nećeš dobiti.
– Volodjo, ali prije si mi davao 20 000.
– To je bilo prije. Tada sam te još koristio. Sada je sve drugačije. Oprosti. U ovom životu za sve se plaća.
– Razumijem. Ali zar ti nije žao djece?
– Da nije djece, ne bi dobila ni kopjejke.
Spustio je slušalicu. Sjedim i razmišljam. Što da radim? Život je tako nepravedan. Te “sive” plaće su nepodnošljive. Odvjetnik mi je rekao:
“Prihvatite, isplati vam se. Inače ćete dobivati onoliko koliko je vaš bivši muž rekao.”
Nazvala sam Volodju i rekla mu da pristajem. Arogantno je odgovorio:
– Tko je sumnjao? Sutra u 19:00 dođi u kafić “Spusk” i donesi potvrdu na 5000 grivni. Za sada.
U kafiću je sjedio i večerao. Predala sam mu potvrdu. Izvadio je pametni telefon i napravio bilješku. Sjedio je, mršav i s prljavim cipelama. Bilo mi ga je žao. Upitala sam:
– Volodjo, danas nećeš dati slatkiše za djecu? I uopće, imaš li ženu?
Čini se da je shvatio kako gledam njegove cipele. Progutao je komad kotleta, povukao noge pod stolicu i odgovorio:
– Slatkiše kasnije. Za dva tjedna dovedi kćeri ovdje – razmotrimo sve. Želim vidjeti kako ih uzdržavaš. Možda je vrijeme da podnesem zahtjev za skrbništvo. Ne ulazi mi u dušu. Žena ima mnogo, nisi jedina.
Slušala sam ga i otišla. Kupila sam hranu i neko armensko vino. Kod kuće sam plakala, plakala… Bez nade. Sljedeći tjedan moram upisati Lizu i Lidu u vrtić i vratiti se na stari posao. Hoće li me primiti, ne znam. Možda ću morati tražiti novi posao, s “sivom” plaćom. Bilo kakvu. Vrijeme je da mu pokažem da mi ne trebaju milostinje. A alimentaciju će morati plaćati. Neka to bude trećina plaće, ali sutra podnosim tužbu. Neka živi.
