Prije dvije godine udala sam se za svog supruga Artjoma. Od djetinjstva sam uvijek zamišljala savršeno vjenčanje, prekrasnu haljinu i voljenog partnera. Kada je Artjom zaprosio, počeli smo planirati vjenčanje i oboje smo željeli da to bude najbolji dan u našem životu. Odabrali smo simboličan datum, dan kada smo se upoznali prije tri godine. Sve je bilo isplanirano – od restorana do dekora i fotografa.
Na dan vjenčanja kod mene kod kuće okupilo se puno ljudi, a fotograf je napravio nekoliko predivnih fotografija. Međutim, kada smo se već spremali krenuti na ceremoniju, čuli smo nešto zanimljivo. Moje sestrične razgovarale su o mojoj haljini i rekle kako sam mogla odabrati nešto bolje. Nekim našim rođacima nije se svidjelo ni mjesto ni sama ideja proslave. Još gore, svekrva se žalila svojim rođacima i govorila kako joj se nikad nisam sviđala te da njen sin radi veliku grešku.
Bila sam tako uzrujana da sam željela plakati i vikati u isto vrijeme, ali moj sada službeni suprug me umirio. Podsjetio me da mišljenje drugih ljudi ne bi trebalo utjecati na našu obitelj i da je najvažnije to što se volimo, a ostalo nije bitno.
Vjenčali smo se u crkvi, a zatim otišli s gostima u restoran. Prije nego što su stigli sjesti, uzela sam mikrofon i rekla:
– Dragi rođaci, prijatelji i kolege, molim vas, ostanite samo ako se iskreno radujete zbog nas. Oni koji nas ne smatraju dostojnim para slobodni su napustiti naše slavlje.
Nakon mog govora, većina gostiju napustila je dvoranu, uključujući i moju svekrvu. Ostali su samo naši najbliži, i s njima smo nastavili slavlje. Započeli smo naš obiteljski život zajedno, doista kao s čistog lista papira.
