Petar je došao u bolnicu posjetiti suprugu prije nego što je budu otpustili. Supruga je sjedila na krevetu i dojila dijete.
– Tanja, daj da pogledam našu kćer!
Petar se nagnuo prema djetetu, ali supruga je pokazala rukom u drugom smjeru.
– Pa eto je! Leži tamo i stiska usne baš kao tvoja mama. Nije bez razloga dobila ime po njoj.
Petar se iznenađeno ukočio i polako okrenuo prema smjeru koji je pokazivala. Tamo je zaista ležala njihova kćer.
– Čekaj, ne razumijem. Tko je onda ovo? Zašto dojiš tuđe dijete?
Petru to nije bilo po volji. Zašto njihova kći leži sa strane, dok supruga drži tuđe dijete kao da je njezino vlastito?
– Pa… Sve žene koje imaju puno mlijeka ovdje hrane i drugu djecu. Strašna priča, jedva sam povjerovala.
Pogled supruge postao je tugaljiv, a u kutovima njezinih plavih očiju zaiskrile su suze.
– Ovo je rodila neka studentica, u tajnosti, i bacila ga u smeće. Rođen je iste noći kad i naša kći. Preživio je, gol i sam. A sjećaš se kakva je hladnoća bila te noći?
Petar se stresao zamišljajući tu scenu.
– A što će sada biti s njim?
– Nadam se da će ga netko posvojiti.
Petar je pogledao dječaka drugačijim očima.
– Petre, hajde da ga mi uzmemo, može? Rođen je iste noći kao naša kći! To je sudbina.
– Tanja, nemoj. Zašto bismo uzeli tuđe dijete? I sami ćemo roditi sina.
Tanja je zaplakala. Petar se od njezine snažne reakcije još više zbunio.
– Liječnik je rekao da više ne mogu roditi. A ti si oduvijek sanjao o sinu! I ja želim sina, Petre. Zar ne shvaćaš? Ovo je Božji dar. Ovo dijete nam je poslano!
U trenutku kada je Petar htio prigovoriti, dječak se odvojio od njezine dojke i pogledao ga ravno u oči. Pogledao ga je prodorno, kao da gleda u samu dušu.
Petar se ukočio i nije rekao ništa. Malog su dječaka posvojili.
