Baka je prišla kasi s proizvodima u kolicima. Na izgled – prava seoska žena. Prodavačica je otkucala proizvode, spakirala ih u vrećicu i rekla iznos:
– Dvije tisuće tristo četrdeset.
Baka je pružila pametni telefon prema uređaju za plaćanje.
– Kod nas nije moguće plaćati telefonom – rekla je blagajnica.
– Kako to? Čak i u našoj seoskoj trgovini može, a u glavnom gradskom supermarketu ne može?
– Takva su pravila. Plaćajte karticom ili gotovinom.
– Kameno doba – promrmljala je baka i posegnula u novčanik za plastičnom karticom. Izvadila ju je i stavila na uređaj za plaćanje.
– Još jednom prislonite – zatražila je blagajnica, a zatim povikala na sav glas kolegici:
– Anka, provjeri vezu s bankom!
– Nema interneta! – doviknula je Anka.
– Kako?! U glavnom gradu i nema interneta?! Pa jeste li vi normalni?! Iz kojeg stoljeća je vaš dućan? – naljutila se baka.
– Morat ćete platiti gotovinom – zaključila je blagajnica.
Baka je kroz zube psovala i glavni grad, i ovaj supermarket, i IT-ovce, ali je ipak ponovno posegnula u novčanik i izvadila stodolarsku novčanicu.
– Šalite li se? Dajte pravu valutu – zatražila je blagajnica.
– A što ovoj fali? – čudila se baka.
– Mi poslujemo isključivo s domaćom valutom. Stranu valutu ne primamo – važno je izjavila blagajnica.
– A meni država uplati mirovinu na karticu. Kod vas internet ne radi. Kako da platim karticom?
– Ne znam, ili platite ili vraćajte proizvode natrag.
– E, baš sam požurila! Došla sam iz svog sela baš zbog ovih kupovina! Da ih ima kod nas, ne bih dolazila u vašu starinsku trgovinu. Uzmi dolare!
– Bako, mogu vam ja promijeniti novac – ponudio se mladić koji je stajao iza nje.
– Hvala ti, sine, spasio si me. Ajde, mijenjaj.
– A po kojem tečaju ćemo mijenjati?
– Po bankovnom, naravno. Sad ćemo provjeriti na njihovoj stranici – rekla je baka i izvadila pametni telefon.
– Galka! Internet se vratio! – povikala je s druge kase Anka.
Svi građani koji su stajali u redu ispratili su baku zadivljenim pogledima.
