Pred njenim su očima odvodili sina u lisicama. Mjesec dana kasnije na vrata je pozvonila djevojka, u rukama je držala novorođenu bebu s očima poput sinovih.
- Oprostite, više ne mogu, – rekla je, ostavila dijete i sav novac koji je imala. – Toliko sam uspjela prikupiti, još jednom oprostite. Recite mu da sam ga voljela.
Baka je već bila stara, ali se držala na nogama, još je imala snage. Uspjela je odgojiti unuka i poslala ga u školu. Ubrzo je sin trebao izaći iz zatvora. No dječak nije čekao oca. I nije ga mogao kriviti – nikada ga nije vidio. Majku također nije poznavao, znao je samo da ga je jako voljela i da joj je bilo žao.
Sin se uskoro vratio. Dugo je plakao, tražio oprost od majke i zahvaljivao joj što je odgojila njegovog sina. Dječak isprva nije razumio tko je on, ali se kasnije navikao i počeo ga zvati tatom. Zavolio je svog oca, a i otac njega. Majka je napokon mogla odahnuti. Bilo je teško staroj ženi nositi toliku odgovornost.
No jednog se jutra probudila i na stolu pronašla poruku: “Odlazim, bez nje mi je teško.” I opet sve ispočetka. Nije si mogla pronaći mira jer je ovog puta dječak već bio dovoljno odrastao da shvati kako ga je otac napustio. A njeno zdravlje više nije bilo kao prije – zamalo nije završila u bolnici.
Opet je došlo prvo rujna, opet dijete bez roditelja. Jednog dana, vraćajući se kući iz škole s unukom, ugledala je u hodniku sina i snahu. Sjajili su od sreće. Ispostavilo se da ih sin nije napustio. Otišao je potražiti svoju voljenu, dugo ju je tražio i napokon pronašao. Nije se udala, srce joj nije zavoljelo drugoga.
Prošla je godina dana. Sin i snaha preselili su se u susjednu zgradu, radili su, ali nisu zaboravili na baku. Bili su joj beskrajno zahvalni što je odgojila unuka i oprostila im. A sada se baka igrala s njihovom novorođenom unučicom koja je bila tako slična njoj.
