U našoj obitelji prava žena nikada se nisu poštovala. Tata je za mene i mamu odlučivao sve. On je birao u koje ću aktivnosti ići, čime će se mama baviti, pa čak i kako će šišati ili bojiti kosu. A mama… ona je uvijek šutjela. Govorila je da bih i ja trebala postati poslušna supruga i raditi sve što mi muž kaže kako, ne daj Bože, ne bi otišao od mene zbog mojih hirova. Na sreću, nisam povukla na mamu. Uvijek sam bila buntovnica, a to mom ocu nikako nije odgovaralo.
Kad se rodio moj brat, imala sam 15 godina. Već tada sam primijetila da sva roditeljska ljubav ide njemu, ali nisam se ljutila. Znala sam što želim raditi u životu. Nakon što sam završila srednju školu, roditelji su počeli ugovarati moj brak sa sinom nekog imućnog poznanika, no nisam se dala na njihove trikove.
Moj brat nikada nije pokušao zaraditi ni lipu. Zanimao ga je samo provod, a o financijskoj neovisnosti od roditelja nije ni razmišljao. S 21 godinom odlučio se oženiti. Tek na petoj godišnjici njegova braka saznala sam da je svadbu financirao novcem roditelja, točnije, iz njihovog kredita.
Inače, o godišnjici… moja me obitelj spominjala samo na slavljima. Prije toga vidjela sam ih prije dvije godine, na maminoj obljetnici. Na obiteljsko slavlje svog brata poklonila sam im skupi posteljni set, koji su primili s kiselim izrazima lica. Navečer mi je brat prišao i pitao me kako to da imam 31 godinu, a još sam sama.
Zatim sam sjela s roditeljima, misleći kako ćemo malo popričati, a oni su me pitali koliko novca planiram mjesečno davati za uzdržavanje svog nećaka.
U početku nisam razumjela zašto bih ga ja trebala uzdržavati kad ima žive roditelje. No, ispalo je da, budući da sam sama i nemam svoje djece, trebala bih pomoći bratu u uzdržavanju njegove obitelji. Posvađali smo se. Zahvalila sam im na slavlju i vratila se kući u groznom raspoloženju.
Tamo me čekao moj zaručnik. Rekao mi je da sam ispravno postupila, umirio me, i sjeli smo zajedno gledati našu omiljenu seriju.
