Kupili smo kuću na selu. Prodavao ju je mladi par, navodno roditeljima vikendica nije trebala, a baka je preminula prije godinu dana. Nakon bakine smrti nitko nije posjećivao kuću, došli su samo da je prodaju.
Pitali smo: “Hoćete li uzeti stvari?”
Oni su odgovorili: “Zašto bi nam trebala ta starudija? Ikone smo uzeli, ostalo možete baciti.”
Muž je pogledao zidove gdje su ostali svjetliji kvadrati od ikona.
– A zašto niste uzeli fotografije?
Sa zidova seoske kuće gledali su muškarci, žene, djeca – cijela dinastija. Nekad su voljeli zidove ukrašavati fotografijama.
Sjećam se, dođeš baki u goste, a kod nje se pojavi nova fotografija u okviru, moja i sestrina.
– Ja – govorila bi baka – ujutro se probudim, roditeljima se poklonim, mužu poljubac pošaljem, djeci osmijeh, vama namignem – i dan je započeo.
Kad bake više nije bilo, dodali smo njezinu fotografiju na zid i sada, kad dođemo u selo (koje je postalo vikendica), svako jutro pošaljemo baki poljubac. I čini se kao da odmah kuća zamiriše na pite i svježe mlijeko. Kao da se osjeti bakina prisutnost.
Djeda nikada nismo vidjeli, poginuo je u ratu, ali njegova fotografija visi u sredini. Baka je mnogo pričala o njemu, a mi smo gledali tu sliku i činilo nam se kao da je djed s nama, samo je bilo čudno što je on mlad, a baka je već stara. A sada njegova fotografija visi pored njezine.
Za mene su te izblijedjele fotografije toliko vrijedne da bih, da moram birati što ponijeti, bez sumnje ponijela fotografije. A ovdje su ih ostavili same na zidu i u albumima, pa još cinično nazvali smećem.
Nakon kupnje krenuli smo čistiti i znate, nisam imala srca baciti stvari te žene koja je živjela za svoju djecu i unuke, a oni su je jednostavno napustili.
Kako to znam? Pisala im je pisma. Isprva ih je slala, ali nije dobivala odgovore. Kasnije je prestala slati, a tri uredne hrpe ljubavi i nježnosti ostale su u komodi. Priznajem, pročitali smo ih.
I shvatila sam zašto ih nije poslala. Bojala se da će se izgubiti, a ovdje su bila na sigurnom. Mislila je da će ih nakon njezine smrti ipak pročitati.
A u tim pismima – cijela priča. O godinama života tijekom rata, o njezinim roditeljima, bakama i djedovima – prepričavala je ono što je njoj pričala njezina baka, kako obiteljske vrijednosti ne bi umrle, kako bi ih se sjećali. Kako baciti takvo što?
– Hajde, odnijet ćemo ih njezinoj djeci? – predložila sam mužu sa suzama u očima. – Ovo se ne smije baciti.
– Misliš da su bolji od unuka? – sumnjičavo je rekao muž. – Nisu se pojavili ni jednom.
– Možda su stari, bolesni, tko zna…
– Nazvat ću ih i pitati.
Preko unuka smo saznali broj telefona i čuli živahan ženski glas:
– O, bacite sve to! Slala nam je ta pisma u hrpama, nismo ih posljednjih godina ni čitali! Nije imala što raditi, pa se tako zabavljala.
Muž nije ni saslušao do kraja, samo je bacio telefon.
– Da je sad ovdje, zadavio bih je!
– Znaš što? Ti si pisac, pa pretoči ta pisma u priče.
– Kasnije će tražiti svoja prava.
– Ma daj, siguran sam da oni ni knjige takve ne čitaju! – nasmijao se muž. – Ali za tebe ću otići do njih i uzeti pismeno dopuštenje.
I doista je otišao i sve sredio kod bilježnika.
A ja sam za to vrijeme došla do podruma. Znate, u seoskim kućama iz sobe se spušta dolje pod pod, a tamo je tako svježe, kao u hladnjaku.
A tamo staklenke s kiselim krastavcima, džemovima. Na svakoj staklenki papirić s izblijedjelim natpisom:
“Vanji njegovi omiljeni vrganji” – Vanja je umro prije deset godina, ta staklenka nikada nije došla na red.
“Sunceku lisičarke”, “Kiseli krastavci za Anatolija”, “Šumska malina za Sašenjku”.
P. S. Anna Lukjanovna imala je šestero djece. Svi su umrli prije nje (uglavnom u nesrećama), osim posljednje, najmlađe kćeri, koja je sve proglasila smećem.
A mama je čekala da dođu s unucima, brižno pripremala staklenke, s ljubavlju ih označavala. Posljednje staklenke s gljivama datirane su prošlom godinom. Tada je imala 93 godine. 93 godine! A još je išla u šumu da unucima donese gljive i bobice! A oni…
