Svi moji školski prijatelji uvijek su mi se rugali. Povod njihovim podsmjesima bila je moja mama, koja je imala 64 godine dok sam ja imala samo 15. Dok su na roditeljske sastanke dolazile mlade majke mojih vršnjaka, moja je izgledala više kao baka. S vremenom sam se počela sramiti nje.
Jednog dana nisam izdržala još jednu rundu podsmijeha. Došla sam kući, spakirala ruksak i otišla. Lutala sam po kolodvorima i stanicama metroa, spavala gdje sam mogla, jela ono što sam uspjela pronaći tijekom dana.
Jednog dana, na jednoj stanici, srela sam maminu prijateljicu, našu susjedu, tetu Katju. Sjela je pokraj mene.
– Shvaćaš li uopće što radiš? Tvoju mamu je odvezla hitna pomoć.
– Nije me trebala roditi u tim godinama – promrmljala sam uvrijeđeno.
– Ne slušaš me? Kažem ti, hitna pomoć ju je odvezla. Sad je u bolnici! Govorila sam joj da te ne ostavlja, ali nije mogla. Žao joj je bilo.
– Što?
– Tvoja mama te našla na novogodišnje jutro na klupi ispred naše zgrade. Smrzavala si se tamo, a ona te povela kući. Nekoliko mjeseci je tražila tvoje roditelje, ali kad više nije bilo nade da ih pronađe, posvojila te. I ovo je tvoje “hvala”?
– Lažete! – nisam mogla vjerovati u ono što sam čula.
Plakala sam sat vremena, sjedeći na hladnom podu, a zatim sam ustala i potrčala prema mami. Liječnik mi se smilovao i dopustio da uđem k njoj.
– Mama! Mamice, nemoj me ostaviti, čuješ li, trebaš mi! – vikala sam iz sveg glasa.
Hvala Bogu, mama je preživjela. Od tada je više nisam sramila, nego sam bila ponosna na nju. Moja mama spasila me od hladnih zidova sirotišta. Ona, tako malena i krhka, postala je moja obitelj.
