Nikada ne znaš kako će se život odvijati, ali uvijek se nadaš najboljem. Fjodor i Maša živjeli su u zakonskom braku već 5 godina, a za to vrijeme dobili su sina Mišu. Nedavno je napunio tri godine. Maša je ponovno bila trudna. Fjodor je shvatio da nešto treba mijenjati jer s dolaskom još jednog djeteta novca neće biti dovoljno. Fjodor je našao novi posao i počeo odlaziti na rad u inozemstvo. Plaća je bila više nego pristojna, i Fjodor je bio zadovoljan. Do rođenja sljedećeg djeteta ostalo je nešto više od mjesec dana, a Fjodor je morao otići. Maša se ljutila, ali Fjodor je odgovorio: “Treba nam novac i idem.”
Vratio se nakon mjesec dana. Kod kuće nije bilo nikoga. Fjodor je nazvao susjedu iz susjednog stana, stariju ženu. Petrovna je otvorila vrata i ugledala susjeda.
“Hvala Bogu da si se vratio. Stara sam, ne mogu više paziti na djecu.”
“Kako to mislite?” — pitao je Fjodor.
“Tvoja je žena pobjegla i ostavila mi Mišu.”
“Maša je u rodilištu?”
“Već nije. Rodila je blizance i odrekla ih se. U bolnici je ostavila pismo za tebe.”
Fjodor, ništa ne razumijevajući, otišao je u bolnicu. Pozvali su ga u ured glavnog liječnika. Liječnik mu je mirno ispričao cijelu priču o tome kako su molili njegovu suprugu da ne ostavlja djecu, ali ona je ipak ostavila pismo za Fjodora. Pismo je bilo kratko:
“Oprosti, nisam se prijavila za ulogu majke troje djece. Troje dječaka je previše. Odlazim, zbogom.”
Fjodor je bio u šoku. Uspio je, uz mnogo truda, preuzeti djecu iz bolnice. Nazvao je dječake Kolja i Tolja. No, nije mogao zamisliti što sada s njima. Otišao je kod Petrovne po savjet.
“Sinko, razumijem sve, pomoći ću koliko mogu, ali brinuti se o maloj djeci mi je previše. Na prvom katu živi djevojka s pedagoškom diplomom, trenutno traži posao. Pokušaj razgovarati s njom.”
Fjodor je odlučio riskirati jer izbora nije bilo. Ako je već preuzeo djecu, mora nešto riješiti. Na vrata mu je otvorila djevojka osam godina mlađa od njega.
“Znam vas, vi ste susjed s gornjeg kata. Uđite.”
Fjodor je ušao i ugledao uredan stan koji je mirisao na ukusnu hranu. Natalija mu je ponudila čaj, na što je Fjodor rado pristao.
“Došao sam vam ponuditi posao. Sigurno ste čuli da sam ostao sam s troje djece. Nudim vam da radite kod mene. Plaća će biti dobra, ali skrb o novorođenčadi i jednom dječaku bit će na vašim ramenima.”
Natalija se uplašila ponude, ali plaća je bila primamljiva. Nakon dugog nagovaranja, pristala je. Svaki dan je dolazila rano ujutro i odlazila kasno navečer, iscrpljena.
Kad je Fjodor ponovno morao na put, Natalija je ostala sama s djecom. Petrovna joj je koliko je mogla pomagala, dajući joj malo vremena za odmor i odlazak u trgovinu. S vremenom, Natalija je zavoljela dječake.
Fjodor se vratio s darovima i pokušao pomoći s djecom, dajući Nataliji tjedan odmora. No, nakon samo dva dana, Natalija je ponovno došla jer nije mogla bez djece. Miša ju je sve češće zvao mamom. Natalija je sve više vremena provodila s djecom, sve je radila po navici.
Nakon nekog vremena, Fjodor joj je predložio brak i zakonsko usvajanje djece. Natalija je pristala. Djeca su joj postala njezina vlastita, a nije mogla zamisliti život bez njih. Pet godina su živjeli zajedno, no Fjodor je počeo sve manje pomagati i više izbivati. Na jednom od povrataka rekao je Nataliji da voli drugu ženu i da odlazi.
Natalija ga je molila da ne uzima djecu. Fjodor je rekao:
“Neću ih uzeti, ti si im sada zakonska majka. Ostavit ću vam stan, ali obećaj da ćeš im reći kako imaju dobrog oca.”
Natalija je prodala stan i preselila se s djecom u drugi kraj grada. Djeca su rasla i postala pristojni ljudi. Stariji se oženio i Nataliji podario unuke. Bila je sretna što joj je Bog dao takvu djecu.
Jednog dana, dok su svi bili kod kuće, u dvorište je ušao stariji muškarac. Natalija je prepoznala Fjodora i užasnula se.
“Što radiš ovdje? Obećao si da se nećeš vratiti!”
“Predomislio sam se. Trebam novac.”
Djeca su prišla majci:
“Mama, tko je taj čovjek?”
“Djeco, to sam ja, vaš otac.”
Braća su ga otjerala iz dvorišta. Zatim su svi kleknuli pred Natalijom, rekavši:
“Mama, ti si naša jedina prava majka. Nitko nam ne treba osim tebe.”
Kuća je bila ispunjena smijehom i ljubavlju njezinog velikog srca.
