Glavno jelo bio je vinaigrette. Tako su obilježili ovaj događaj. U selu su im se svi smijali, ali oni su cijeli život proveli zajedno u ljubavi i slozi.
U selu su svi smatrali Galinu ne baš lijepom jer je bila viša od svih mladića. Djevojka je lako cijepala drva i mogla sama poorati dobar komad polja. Nitko nije ni pomislio da će se udati. “Tko bi je uopće htio, pa s njom se nijedan muškarac ne može natjecati”, šaptale su mještanke. No, sve je iznenadila kad ju je zaprosio i oženio mali, mršavi, gradski mladić Vasil.
Galina je postala takva jer nije imala izbora. Otac se nije vratio s fronta, a majka je ostala s petero male djece. Pedesetih godina u selu je jedini posao bio u kolhozu. Tamo su primali i stare i mlade. Zato je Galina napustila školu u sedmom razredu i otišla pomagati majci na farmi. Morala je tri puta dnevno ići kravama, a bilo ih je čak osamnaest. Ustajala je u četiri ujutro i vrtjela se cijeli dan kao pčelica. Ipak, nikad se nije žalila. Stizala je i na farmu i kod kuće. U proljeće ili jesen uzimala bi i plug da ne bi morali nikoga unajmljivati. U radu i brigama prolazile su godine.
Djevojke njezinih godina već su s mladićima dočekivale zore pod vrbama, a nju nijedan mladić nikad nije ni pogledao. U srpnju je selo živjelo u iščekivanju vjenčanja kćeri partorgana. Za mlade je to trebao biti veliki događaj jer su kružile glasine da dolaze gosti iz grada. To nisu bile obične djedove gusle, već pravi puhački orkestar! Za djeverušu su pozvali Galinu.
“Zašto bih išla? Nemam ni pristojne čizme ni dobru odjeću”, odgovorila je djevojkama. Ipak, kod kuće ju je majka skoro pa istjerala nogom: “Idi, barem poslušaj te glazbenike. Onda mi ispričaj. Kad će ti se opet pružiti takva prilika? Inače ćeš zauvijek ostati s kravama.” Što je mogla? Otišla je. U sebi je priznala da joj je i samoj bilo zanimljivo vidjeti kako izgleda takvo vjenčanje.
Nikad nije zaplesala ni vatreni poljski ples, ni krakovjak. No, jako joj se svidjela glazba. Glazbenici su joj bili smiješni. Nisu nosili lanene košulje kao njezini seoski momci, već neke karirane sakoe. Namigivali su i mladima i bakama, pored kojih se smjestila Galina. Čak joj se i jedan od njih nekoliko puta nasmiješio. Na bubnjevima je svirao tako sitan mladić da se čudila kako uspijeva s tim instrumentom. A svidio joj se visoki trubač. “Eh, gdje bih ja do takvog ljepotana…”, samo je uzdahnula.
To je vjenčanje bilo jedina svijetla točka u njezinu životu, ali i to je postupno izgubilo svoj sjaj u sivim danima. No, jedne večeri netko je pokucao na vrata.
“Koga to donosi noću?” upitala je majka, već smještena na peći.
“Odi, vidi tko je.”
“Tko je tamo?” viknula je kroz vrata.
“Otvarajte, došli smo prositi!”
Galina je zanijemila od tih riječi.
“Tko, tko?” pitala je drhtavim glasom.
“Došli smo prositi vašu kćer! Otvarajte!”
Galina je jedva došla k sebi. Kad su otvorili vrata, pred njima je stajao onaj sitni glazbenik kojeg je nedavno vidjela na vjenčanju. Razgovor je završio riječima: “Želimo za ženu ovu vašu djevojku, a ne znamo kako se zove.” I pokazao je na Galinu.
“Reći ću ti ovako”, savjetovala je majka u drugoj sobi. “Nemaš što čekati. Ljepotana za sve nema, a možda je taj mladić i dobar. Daj ručnike, već sam ih davno spremila u škrinju.”
Galina je i sama znala da nije ljepotica, ali zašto baš on? Ipak, nije imala izbora – prevezala je neočekivane goste vezenim ručnikom.
Vjenčanje je bilo u njihovoj kući. Pozvali su bliske susjede da ispoštuju običaje. Kuhali su krumpir, zapržili slaninu. Glavno jelo bio je vinaigrette, a jednu bocu su podijelili među svima.
Vasil, tako se zvao mladoženja, bio je siroče. Sa sobom je donio bubanj – to je bilo sve što je imao. Ali mladić je imao zlatne ruke. Popravio je vrata, postavio ogradu. U kolhozu se zaposlio kao hranitelj stoke, unatoč tome što je odrastao u gradu.
S godinama su se suseljani navikli na neobičan par, a nakon mnogih desetljeća njihova ljubav i zajednički život postali su inspiracija za cijelo selo. Galina i Vasilu su ostali simbol dobrog i sretnog braka.
