Ana Petrovna sjedila je na klupi u bolničkom dvorištu i plakala. Danas je napunila 70 godina, ali ni sin ni kći nisu došli niti joj čestitali. Istina, susjeda iz sobe, Evgenija Sergejevna, čestitala joj je i čak poklonila mali dar. Također, spremačica Maša darovala joj je jabuku za rođendan.
Dom za starije bio je solidan, ali je osoblje uglavnom bilo ravnodušno. Naravno, svi su znali da ovdje djeca dovoze starije da provedu ostatak života jer im postaju teret. I Anu Petrovnu ovamo je doveo sin, govoreći da je to za odmor i liječenje, ali zapravo je smetala snahi.
Stan je bio njezin, ali sin ju je nagovorio da ga prepiše na njega. Kada ju je uvjeravao da potpiše papire, obećavao je da će ostati živjeti kod kuće kao i prije. No, stvari su se odvile drugačije – čim su se uselili u njezin stan, počeli su sukobi sa snahom. Bila je stalno nezadovoljna – kako je kuhala, kako je ostavljala kupaonicu i mnogo drugih stvari.
Sin ju je isprva branio, no ubrzo je prestao i počeo vikati na nju. Primijetila je kako su se počeli šaptati, a čim bi ušla u sobu, naglo bi zašutjeli.
Jednog jutra, sin je pokrenuo razgovor o tome kako bi trebala otići na odmor i liječenje. Ana je gorko pitala:
– Ostavljaš me u staračkom domu, sine?
Sin je pocrvenio i uznemireno odgovorio:
– Ma kakav dom, mama, to je samo sanatorij. Bit ćeš tamo mjesec dana, pa se vraćaš kući.
Odvezao ju je, brzo potpisao papire i požurio otići, obećavši da će se vratiti. Samo se jednom pojavio, donio dvije jabuke, dvije naranče, pitao kako je, a zatim brzo otišao.
Tako je Ana živjela u domu već dvije godine. Nakon mjesec dana, kada sin nije došao po nju, nazvala je na kućni telefon. Odgovorili su nepoznati ljudi – sin je prodao stan, a gdje ga sada tražiti nije znala.
Ana je nekoliko noći plakala, znajući da ju neće vratiti kući. Najgore od svega bilo je to što je svojedobno povrijedila svoju kćer zbog sreće sina.
Ana je odrasla na selu i udala se za svog školskog kolegu Petra. Imali su veliki dom i gospodarstvo, živjeli su skromno, ali nikada nisu gladovali. No, kada je susjed iz grada posjetio Petra i ispričao mu kako je u gradu život dobar, Petar se zaintrigirao. Prodali su sve i preselili se u grad, gdje su odmah dobili stan i kupili namještaj i stari Zaporojac. Nažalost, Petar je doživio prometnu nesreću i preminuo u bolnici.
Ana je ostala sama s dvoje djece. Radila je teško da ih prehrani i odgoji. Kada je sin upao u nevolju, morala je posuđivati novac kako bi ga spasila. Kasnije, kći Daša udala se, rodila dijete, ali je sin često bio bolestan.
Kada je Daša zamolila majku za novac za liječenje supruga, Ana je odbila jer je novac čuvala za sina. Daša je bila povrijeđena i prekinula sve kontakte.
Prošlo je 20 godina. Ana je sjedila na klupi kad je začula:
– Mama!
Okrenula se i vidjela Dašu. Srce joj je zakucalo, a noge su joj se gotovo oduzele. Daša je prišla i zagrlila je.
– Napokon sam te pronašla! Brat mi nije htio dati adresu, ali sam ga natjerala prijetnjom tužbe zbog prodaje stana.
Ušle su u zgradu i sjele na klupu u hodniku.
– Oprosti mi, mama, što ti se nisam ranije javila. Prvo sam bila ljuta, a onda me bilo sram. Prije tjedan dana sanjala sam te kako hodaš šumom i plačeš. Osjetila sam teret na srcu i sve ispričala suprugu. Rekao mi je da dođem i pomirim se s tobom.
– Spakiraj se, ideš sa mnom. Znala bi samo kakvu kuću imamo – veliku, na obali mora. Suprug mi je rekao da, ako je majci loše, mora doći k nama.
Ana ju je zahvalno zagrlila i zaplakala. Ali sada su to bile suze radosnice.
