„Ja ću, djeco, svojoj kući, neću vas opterećivati. Želim ići kući. Još uvijek hodam, usrećujući se malo po malo”, rekla je jednom Praskovia. Bila je sigurna da je djeca neće pustiti, nagovorit će je da ostane. Ali oni … „Idem ja, djeco, svojoj kući, neću vas teretiti.
Želim ići kući. Još uvijek hodam, usrećujući se malo po malo”, rekla je jednom Praskovia. Bila je sigurna da je djeca neće pustiti, nagovorit će je da ostane. Ali oni su to prihvatili mirno, odveli majku na farmu i obećali da će je posjetiti. Obećanje je brzo zaboravljeno. Stranci su je primili, razgovarali s njom, nahranili je, ali je vlastita djeca nisu posjećivala
Ispostavilo se da je Praskovia ostala udovica sa šestero djece. Sad kad su joj djeca odrasla, starost proživljava sama u kolibi na kraju sela. Više puta spominje kako je teškom mukom zaradila komad kruha za svoju djecu. U to vrijeme u selu se gradila autocesta. Velika grupa ljudi radila je taj težak i važan posao, ali je bilo malo žena jer je to bio dodatni novčić za njezinu djecu.
Moramo kupiti čizme, rukavice. Otišao sam kući, svladavajući užasan umor – nisam osjećao ni ruke ni noge, a kod kuće sam morao obilaziti farmu, kuhati još malo, a u zoru – pomusti krave u kolhozu. Ali sve je uspjelo, žena je sve izdržala za dobrobit svoje djece. A kad su djeca porasla, svima im je priredila lijepo vjenčanje. Djeca su se razbježala, a njezina kuća osirotjela.
Svaki dan ih je tražila i čekala, ali su se vrata njezine stare kuće sve rjeđe otvarala. Znala je u minutu kada dolazi autobus iz okružnog centra. Praskovia je unaprijed izašla na kapiju i čekala – možda će ovaj put imati sreće. I spremala goste: skupljala jaja, svježe mlijeko, vrhnje. Uostalom, čuvala je kravu koliko je mogla. Sve za djecu. I samu je nešto prekinulo.
Kad je Praskovia počela jako pobolijevati, djeca su je jedno po jedno počela voditi kući. Žena je osjetila da im ne treba – jedan će je imati, pa drugi, predana je kao teško breme. Kod kuće nije bilo osjećaja, boljelo ju je od samoće više nego na imanju, sama bi sjedila dva dana, a onda bi uzela štap i otišla u selo. Ljudi su je prihvatili, razgovarali s njom, hranili je.
A najviše od svega Praskovia je voljela posjećivati Halynu. Njezina je kuća bila na rubu sela, a Halyna je vrlo ljubazna žena. Ali jednog dana žena nije bila raspoložena; ugledavši Parašku na vratima, reče u sebi: „Teta Paraška, nemam vremena za tebe. Idi svojoj djeci, imaš ih mnogo…”
Praskovia nije očekivala takvo što, povlačeći se u dvorište. samo rekao: “Žao mi je, žao mi je, kćeri. razumijem…” Halyna je odmah požalila zbog svog postupka, ali se onda uvjerila da će navečer donijeti pite svojoj baki, a Praskovia je otišla kući, suze su joj bile pune očiju, nije ništa vidjela ni čula. Odjednom je začula zvuk kočnica i vrisak. Petro, koji je iskočio iz auta, vikao je i psovao.
Starica se konačno probudila i shvatila da stoji nasred puta koji je jednom sama popločala svojim rukama – Oprosti mi! Ne vidim kamo idu moje noge. Nisam ti htjela zla – drhtala je starica. – Pa ništa, ništa, smiri se već jednom – susprežući suze umirivao je čovjek. Upoznao je jadnu ženu, a dobro je poznavao i njenu životnu priču, ljudi su više puta govorili: „Ne daj, Bože, da doživim toliko – da odgajam šestoro djece, a da ostanem siroče. starost.”
