Faina i njezin muž živjeli su cijeli život u selu. Sagradili su kuću, pokrenuli farmu, podigli sina. Onda se sin oženio, dobili su unuka. I kako to obično biva, u selu nije bilo dovoljno posla, a nije bilo ni perspektive. Svake godine razgovori o preseljenju zvučali su sve češće.
Ali Faina se nadala da će sve ostati na razini razgovora. Djeca su pozvala roditelje da se presele s njima. Ali Faina nije htjela napustiti svoj uobičajeni život u starosti i preseliti se u nepoznato. Ali ovaj dan je došao. Najviše su se stariji brinuli za unuka, kako će biti na sjeveru. Živio je s bakom i djedom od rođenja i bilo je jako teško rastati se s njim. Uvijek su ostali u kontaktu. Najviše je zvao Andrjušenka, Fainin unuk.
Pričao je kako je prošao dan, o novim prijateljima, vremenu, da su mu roditelji dobili posao. Stariji su se veselili djeci. A onda se dogodila katastrofa. Faini si nije mogla pomoći. Pripremala je večeru i pala, srušivši posuđe. Čovjek je potrčao na zvuk.
Ležala je zatvorenih očiju, a pod njima je bilo jako teško. Stigla je hitna pomoć i Faina je odvezena u bolnicu. Ispostavilo se da je bio infarkt.
Vraćajući se kući, djed je odmah pozvao sina, nadajući se da će sve ostaviti i doći kući. Snaha je podigla slušalicu i rekla da je otišao raditi u tundru. “Nažalost, nema mobilne telefonije”, rekla je. Ali je obećala da će prvom prilikom majku obavijestiti o nesreći. Faina je bila u bolnici oko mjesec dana. Napokon je otpuštena, nije joj bilo bolje. Hodala je pogrbljeno, kao da je mrtva. Faina je čekala pismo od svog sina. Pisao je gotovo svaki tjedan.
Napisao sam da nema veze, ali ima pošte. Pričao je o ljepoti tundre, o vremenu, o životu u gradu. Napisao je kako, nažalost, ni sam ne zna kada će moći doći. Faina je ta pisma držala na noćnom ormariću i čitala ih bezbroj puta. Svaki dan joj se stanje pogoršavalo. Pozvani liječnik nije mogao pronaći uzrok Faininog stanja, a pacijentica je više puta odbijala hospitalizaciju. Nekoliko mjeseci kasnije, Faina je umrla. Ležala je na svom krevetu, stežući sinova pisma na prsima.
Na dženazu su došli unuk i majka. Tek tada je ocu rečeno da mu je sin gradonačelnik. Umro je istog dana kada je njegova majka imala srčani udar. Ovu vijest nisu htjeli podijeliti kako ne bi uzrujali bolesnu baku. Zato su Andryusha i njegova majka osmislili ovaj projekt s pismima. Nekoliko dana kasnije u bakinom noćnom ormariću pronađeno je pismo. Na njemu je bio natpis “Za Andrjušenkiju” … Hvala ti, Andrjušenka, za “pisma mog sina”. Uvijek sam mu govorio, nauči lijepo govoriti od mog sina. Ne ostavljaj djeda samog. On voli tebe i tvoju majku.
