Sine, odvedi me kući, odvedi me, sine. Sakrit ću se negdje u kut, s maramicom u ustima, da ne zakašljem, a ostat ću nekoliko dana u rodnoj kući.
Sine, odvedi me kući, odvedi me, sine. Sakrit ću se negdje u ćošak, s maramicom u ustima, da ne kašljem, i ostat ću nekoliko dana u rodnoj kući
Vasi, vodi me za Uskrs, vodi me sine . Sakrit ću se negdje u kut, s maramicom u ustima, da ne zakašljem, a provest ću nekoliko dana u rodnoj kući, gdje se i zidovi liječe. Ne mogu izdržati ovdje. – Ti si, oče, kao dijete.
Toplo ti je, čisto, moraš jesti, još ću nešto donijeti od kuće, kupit ću lijekove. – Neću da jedem, Vasja, nisam bio kod kuće godinu dana – stari Petro pokušava da pogleda sina u oči. – Ostao sam samo ja na odjelu, svi su odvedeni kući. – Pa, dobro, dobro, još su četiri dana do praznika. ja ću uzeti Vasyl je okrenuo leđa prozoru, a sretni Petro je počeo hodati po sobi govoreći sinu da mu je već puno bolje. Ostavši sam, pogledao je kroz prozor. Proljeće… procvjetale su i zazelenjele žalosne vrbe koje je netko posadio u bolničkom dvorištu.
Posvuda je tako tiho. – Ipak, ne vodi sve rodbina na ljetovanje, teške bolesnike i one kojima više nema nikoga. Samoća opet poče obuzimati Petra i divlje ga stezati u prsima. – Kako možeš preživjeti još četiri dana? Kad dođem doma, odmah ću na groblje k Mariji.
Maria, srce mi se slama pri pomisli da te nema. Lagani oblaci plove i plove plavim nebom, pa se nakupljaju, pa blijede i odjednom nestaju u beskraju. Bijeli pokrivači na bolničkim krevetima, miris lijekova i tišina, nevjerojatno depresivna, krvari dušu koja hrli u rodnu avliju, gdje se pojavio prvi cvijet. – Bože, Bože, vrati me kući, šumi bor kraj kapije i sivi Marijin grob od tuge za mnom, vrati me dan-dva, pa onda čini sa mnom što hoćeš – šapne Petro, gušeći se od kašlja.
– Viročka, dovest ću tatu kući za praznike – Vasilj je molećivo gledao u oči svoje žene, pokušavajući je zagrliti za ramena. Vera je nervozno slegnula ramenima i oslobodila se iz zagrljaja. – Znate da vaš otac ima tuberkulozu i može zaraziti cijelu obitelj. – Ali liječnik je rekao da on već dugo ne luči bacile tuberkuloze. Stoga je zarazna za ljude koji je okružuju. – Vjerujete li liječnicima? Više nikome i ničemu ne vjerujem. Ti liječnici sada ništa ne razumiju. Navija li doktor za nas? Više pacijenata znači više novca.
Hoćeš li nas osuditi na vječnu bolest i smrt? Vera je ušutjela i do večeri nije progovorila s Vasilijem ni riječi, a noću je dugo plakala, žalosno govoreći da je Vasilij ne voli. Suprugu je privio na grudi, poljubio joj uplakano lice, zamolio za oprost i još jednom ponovio da se njegovom ocu ništa neće dogoditi ako za praznike ostane u bolnici. U subotu se Petro nije odvajao od prozora.
Gledao je s bolom kako se sunce kreće nebom, i lišće, zelene klice trave i prekrasne mlade rode koje su kružile visoko-visoko. – Večer je još daleko, doći ćeš, sine, slijedi me, doći ćeš, Vasja. Negdje u crkvi skinuto je platno. Od petka do subote Marija je uvijek cijelu noć sjedila kraj Pokrova. – Zašto smo razapeti, Isuse? – rekao je Peter naglas. – Za naše grijehe, a ne za Tvoje, jer Ti si bio bezgrešan. Bezgrešan, ali je umro u takvim mukama da spasi nas, grešnike. Kakve si neljudske muke podnio.
Oprosti mi što se žalim, i ne ostavljaj me samog, ne ostavljaj me. Čula sam kako liječnik govori mom sinu da me smije odvesti kući na nekoliko dana, da više nisam zarazna. Sunce se počelo naginjati prema zapadu, šaljući posljednje zrake mladim krošnjama. Večera je donesena – mliječna kaša, čaj i komad kruha. – Zašto te nisu odveli kući? – sažaljivo je gledala bolesnicu starica koja je donosila hranu. Nije odgovorio jer mu je grlo bilo stisnuto od žaljenja.
Kad je nakon nekog vremena otišla po suđe, vidjela je da nije dotaknuo hranu. Teško uzdahnuvši, odnijela je sve u kuhinju. Petro je na trenutak osjetio prisutnost svoje mrtve žene Marije u sobi. Taj je osjećaj bio toliko jak da je gotovo izgubio svijest.
U prsima mi je očajnički udaralo, svijet kao da se čudno trese, a ja nisam mogao odvojiti pogled od žalosne vrbe koja je tako tužno ispustila svoje prekrasne rascvale grane. Prislonio je vreli obraz na hladan jastuk i tako ležao do jutra, ne sklopivši oka.
Mjesec je gledao u veliki prozor, čas se skrivao iza oblaka, čas izranjao iza njih, bacajući svoj hladni odsjaj na blijedo, boležljivo čelo i na suhe, sjajne oči, u kojima se ogledala neopisiva čežnja. Rano ujutro na Uskrs Vasilj je otišao u crkvu s Verom i osmogodišnjim Romanom. Nakon Bogosluženja htio sam ići u bolnicu, ali su me posjetili Verini rođaci. Sve do večeri svi su sjedili za bogatim svečanim stolom, čestitajući jedni drugima blagdan pjevajući „Hristos Voskrese!“.
Vasyl je osjetio tako neopisivu tugu u grudima, nije mogao izdržati i izašao je na ulicu. U crkvi su zazvonili u čast blagdana, a tuga se pretvorila u strašnu duševnu bol koja je parala srce. Sjetio sam se kako je jednom, na Uskrs, kao desetogodišnji dječak ležao na odjelu intenzivne njege nakon operacije slijepog crijeva. Nitko od rodbine nije ga smio vidjeti, ali tata cijeli dan
