Te godine proljeće je bilo rano, snijeg je već nestao u ožujku.
Ana Pavlovna je obilazila svoj vrt kad je iznenada primijetila djevojčicu tinejdžericu kraj vrata.
Bila je odjevena u jednostavnu haljinu, jesenske čizme i tanku jaknu. Vidjelo se da joj je hladno. Ana ju je pozvala u kuću, ponudila joj topli čaj i počela ispitivati:
- Kako se zoveš?
- Olena…
- Što radiš ovdje? Tražiš nekoga? Ana je gurnula tanjur s kolačićima bliže djevojci.
- Jeste li vi Ana Pavlovna Demčenko? Žena je bila iznenađena.
- Da, ja sam. Što trebaš?
U tom trenutku djevojka je počela plakati.
Mama, tražim te već dugo… Djevojka je ispričala da dugo traži adresu svoje majke i da ju je napokon pronašla. Nikad nije vidjela svoju majku, ali uvijek se nadala da će je dočekati s radošću. Ana je bila pomalo zbunjena, zatim je pomislila da je to njezina prilika za sreću. Zagrlila je djevojku i odlučila postati joj prava majka. Tako su počele živjeti zajedno, a Ana je brinula za Olenu kao za svoje dijete, a Olena joj je uzvraćala velikom ljubavlju. Ana ju je oblačila, pazila i hranila, plaćala joj školovanje. Kad je Olena odrasla, udala se za dobrog momka i rodila sina. Ana Pavlovna bila je presretna, obožavala je svog unuka.
Tek na samrti priznala je da joj je lagala cijelo vrijeme. Nikada nije imala djece. Ali kad je vidjela djevojčicu, odlučila je da je to Božji dar.
Ispričavala se za svoju laž, ali Olena nije trebala ispriku. Bila je sretna što je tada dobila pogrešnu adresu. Biološka majka nije je željela, a Ana Pavlovna postala joj je prava majka.
