Sinova obitelj uvijek je živjela sa mnom. Sviđalo mi se što živimo kao velika i složna obitelj. Nikad se nisam svađala sa snahom; naprotiv, pomagale smo si i slušale jedna drugu. Sin i snaha imaju troje djece.
Uvijek sam im pomagala s njima. Često smo snaha i ja zajedno uzimale bolovanje kako bismo mogle paziti na dijete. Svi smo donosili novac u kuću. Nikad ga nismo dijelili niti brojili tko je donio više.
Zbog stalne gužve i obaveza, jedva sam čekala otići u mirovinu. Kad je to konačno došlo, sve kućanske poslove preuzela sam na sebe i bila sretna zbog toga. Ujutro bih se budila, pripremala doručak za snahu i sina, ispraćala ih na posao, a zatim se bavila unucima. Uvijek je bilo posla, a ja sam imala raspored po satima jer je djecu trebalo voditi i vraćati s raznih aktivnosti.
Moja sreća nije trajala zauvijek: jednom sam primila SMS od sina, očito greškom poslan meni. Pisalo je: “Nije dovoljno što mi mama visi na vratu, još joj i lijekove treba kupovati.” Moj se svijet srušio nakon što sam to pročitala. Nisam očekivala da moj vlastiti sin može tako misliti o meni.
Dala sam im cijelu svoju mirovinu, brinula se za djecu, radila sve po kući, a on tako misli o meni. Neke lijekove dobivam besplatno jer kao umirovljenik imam pravo na određene povlastice. Porazgovarala sam sa sinom i rekla mu da opraštam, ali iznutra sam se slomila. Više nisam mogla živjeti s njima.
Spakirala sam stvari i preselila se u unajmljeni stan. Pred mene je stalo pitanje od čega živjeti, jer je cijela mirovina išla na najamninu. Odlučila sam slikati nekoliko svojih radova u tehnici batika, što mi je uvijek bila velika strast. Zamolila sam bivše kolege da mi naprave reklamu putem “od usta do usta.” Nakon nekog vremena pojavili su se prvi klijenti.
Naravno, novac nije bio velik, ali mogao se živjeti od njega. Neki susjedi, kad su čuli za moje radove, zamolili su me da podučavam njihove kćeri toj umjetnosti. Tako sam dobila prve učenice. Sad živim dobro, ni kune ne tražim od sina. Neka bude sretan što mu više ne visim na vratu.
