Mikitu su odgajali baka i deda. Svojih roditelja se momak gotovo i ne seća – samo magloviti fragmenti, delići sećanja…
Odrastao je uz baku i dedu. Znao je da mu je otac poginuo u nesreći, a za majku dugo ništa nije znao. Slepo ju je čekao, sve dok mu baka, nakon ponovnog pitanja gde je mama, nije rekla: – Otkud znamo gde je tvoja majka? Verovatno je negde zamrznuta u snežnom nanosu… ko zna gde je, ta pijandura?!
Mikita nije mogao da poveruje u to, ali ga je deda utešio, rekavši da će uvek biti uz njega i da ga nikada neće napustiti. Skoro tako je i bilo. Ubrzo se Mikita oženio, otvorio sopstveni restoran koji je ubrzo postao najbolji u gradu, a kad mu se rodio sin, nazvao ga je po dedi Anatoliju.
Mikita je bio zahvalan baki i dedi jer je zahvaljujući njima postao to što jeste, i da nije bilo njih i njihovih veza devedesetih, verovatno bi živeo u iznajmljenom stanu sa suprugom i ceo život štedeo za sopstveni dom.
Mikiti je sve bilo divno, osim što se jedna beskućnica stalno motala oko njegovog restorana. Čak ju je i policija nekoliko puta odvodila, ali bi se opet pojavila nakon dan-dva.
Jednog dana Mikita je video kako njegova konobarica krišom hrani ženu na službenom ulazu u restoran. Nešto su razgovarale, a beskućnica je rekla: – Ništa, ćerko, dok ima hleba i vode, sve nije tako strašno.
– Šta ste rekli? – Mikita nije mogao da sakrije iznenađenje. – Oh, izvinite, – konobarica je gotovo vrisnula od iznenađenja, – sve ću vam objasniti. Ne kradem hranu, donosim je od kuće.
– Šta ste rekli? – Mikita se opet obratio beskućnici. – Postoji izreka, “Dok ima hleba i vode, sve nije tako strašno,” – objasnila je žena, – malo ko je zna… Nemojte grditi devojku, htela je da mi pomogne. Više me nećete videti, ne brinite.
Rekavši to, žena je ustala da ode, ali Mikita ju je pozvao u svoj kabinet i rekao da joj pripreme nešto dok razgovaraju. – Kako ste dospeli na ulicu? – upitao je Mikita. – Oh, sinko, to je duga priča…
Udala sam se iz ljubavi. Mnogo smo se voleli, moj muž i ja, ali njegovi roditelji me od starta nisu voleli… bili su višeg statusa. – Kako se zvao vaš muž? – nije mogao da se suzdrži Mikita. – Anton… ali kratko sam uživala u ljubavi svoga muža… Kad je naš sin imao 2 godine, moj muž je poginuo u saobraćajnoj nesreći… – A sina? Kako se zvao vaš sin? – Mikito, moj mali Mikita.
– Dobro, a dalje… šta se onda desilo? – A dalje… Nadala sam se da će me svekar i svekrva podržati u tom teškom periodu, jer osim njih, nisam imala nikoga na svetu, bila sam siroče… Svekar je imao dobre veze u gradu. Optužio me za krađu novca iz prodavnice u kojoj sam radila, pa su me osudili na dve godine, oduzeli mi roditeljska prava, stan, sve što sam imala… i nikada mi više nisu dozvolili da se približim svom sinu…
– A… kako se zvao vaš svekar? – upitao je Mikita, gotovo plačući. – Anatolij Sergejevič. To ime nikada neću zaboraviti, – odgovorila je žena, spustivši pogled na pod.
Mikita je kleknuo pred beskućnicom, izvinjavajući se za to što ju je sve vreme terao od restorana, a zatim joj je ispričao sve. Konačno, nakon 30 godina, majka i sin su pronašli jedno drugo. Dugo su plakali, grleći se. Sada Mikitina majka živi s njima. Odlično se slaže sa snajom i pomaže mladima oko deteta.
