Jedna dama s ćerkom je zahtevala dva slobodna mesta od nas, a kad je dobila odbijanje, ponašala se vrlo nepristojno…
Prošlog leta supruga i ja odlučili smo da idemo na more, a za prevoz smo izabrali voz.
Vozom je trebalo da putujemo 2 dana, pa smo odlučili da platimo za čitavo kupe kako bismo putovali s komforom, bez prisustva drugih putnika. Ušli smo u kupe, raspakovali stvari, supruga je izvadila sendviče i vino, ja sam izabrao film, i sedeli smo, gledali film, osećajući da počinje najlepša nedelja našeg zajedničkog života.
Izašao sam na trenutak iz kupea, a zaustavila me punačka žena: – Dobar dan, primetila sam da imate dva slobodna mesta u kupeu.
Možete li primiti mene i ćerku, jer naši saputnici samo piju i piju, i nemamo šta da dišemo. – Obratite se osoblju, oni će sve rešiti.
– Rekli su nam da više nema slobodnih mesta. – Izvinjavam se, ali ne mogu vam pomoći, supruga i ja smo platili za čitavo kupe.
Nešto je promrmljala sebi u bradu, ali ja sam nastavio svojim putem. Kad sam se vratio, ugledao sam scenu – moja supruga sedi s rukama u krilu, a pored nje sedi dama s koferima, dok njena ćerka sedi nasuprot njih. – Opet vi? Šta vi ovde radite? – ozbiljno sam se iznervirao.
– Pa zar nisam sve objasnila? – Uzmite svoje kofere i idite. Odmah! Inače ću biti primoran da tražim pomoć! – Izvol’te, slobodno!
Kondukter nije mogao ništa da uradi, pa sam morao da idem pravo kod šefa voza. Rekli su mi da će neko doći za par minuta.
Vratio sam se sam. Gospođa nije propustila priliku da se obruši na mene: – I šta? Poslali su te tamo odakle si došao?
U tom trenutku došla su nekoliko muškaraca i izbacili je iz kupea. Prekrila nas je psovkama zajedno sa svojim detetom. Kasnije smo od jednog konduktera saznali da je zapravo platila za kartu u vagonu s mestima za ležanje (plackart). Tako je počeo naš najlepši odmor na moru.