Moji bliski sada me ne podržavaju, smiju se iza mojih leđa i govore da sam izgubila razum.
Evo o čemu se radi. Svi uzimaju djecu iz sirotišta, a ja sam odlučila uzeti tuđu baku iz doma za starije osobe.
Nijedan prijatelj ili susjed nije odobrio moj postupak. Svi su, kao jedan, vrtjeli prstom oko sljepoočnice riječima: — U današnje vrijeme, i tako je život težak, a ti si još i hranjenika u kuću dovela!
Ali ja sam sigurna da sam postupila ispravno. Ovo je moj život i ja odlučujem kako ću ga živjeti. No, tužno je to što su se rodbina i prijatelji počeli drukčije odnositi prema meni, kao da tražim od njih novac ili pomoć. A ja nikome ništa ne tražim.
Prije smo živjele u četvero: ja, moje dvije kćeri i moja mama. Nažalost, prije osam mjeseci smo izgubili mamu, koju smo svi jako voljeli, i ostale smo nas tri.
U ovih nekoliko mjeseci, shvatile smo da imamo još puno snage i vremena i da ih možemo potrošiti na pomoć drugoj osobi. Još od škole imala sam bliskog prijatelja, koji je do svoje tridesete, umjesto da izgradi obitelj i karijeru, jednostavno uništio vlastiti život. Najtužnije je to što je živio kako je htio, na majčinu mirovinu.
Kada mu je prestala davati novac, jednostavno ju je smjestio u dom za starije osobe, nekako prije toga izmamivši od nje stan, a novac je bacio u vjetar.
Nekoliko je godina živio bezbrižno, ni u čemu si nije uskraćivao, a onda je novac nestao, i zaboravio je na majku. Nije ga bilo briga, nije čak ni znao je li još živa.
Tetu Raju poznajem od djetinjstva, kao što ona poznaje mene. Jednom mjesečno dolazile smo s kćerima u posjet i donosile razne poslastice. Teta Raja veselila se našim posjetima poput djeteta, nitko osim nas nije dolazio. Na moju ideju kćeri su reagirale s oduševljenjem, a mlađa, Svjetlana, koja ima 5 godina, radosno je povikala: — Ura, opet ćemo imati baku!
Ali ne možete zamisliti koliko se teta Raja obradovala mojoj ideji! Toliko je plakala od sreće da smo je morali smirivati. Sada već gotovo dva mjeseca živimo s bakom Rajom, složno i s ljubavlju. Svi je volimo, a i ona voli nas. Samo, nikako ne možemo razumjeti odakle baki, koja ima već više od sedamdeset godina, toliko energije.
Ustaje svaki dan u šest ujutro, a mi se budimo uz miris svježe pečenih palačinki ili fritula. Sve poslove u kući obavlja sama, iako joj ja ništa ne tražim. Pere suđe, priprema nam ukusnu hranu.
Daje mi cijelu svoju mirovinu da kupim namirnice i platim režije, jer joj je teško ići u dućan. A rodbina je čak prestala dolaziti u posjet. Čini se kao da su se svi odrekli mene, iako nikome ništa loše nisam učinila.
