Čak su i gosti postali nervozni. Odjednom je primijetila muškarca kako stoji nedaleko od matičnog ureda.
Već za nekoliko minuta trebala se održati ceremonija vjenčanja, a Ana je još uvijek stajala ispred ogledala i divila se svom izgledu. Doista je izgledala nevjerojatno u bijeloj skromnoj haljini s nježnim make-upom i urednom punđom kose.
Pramenovi kose koji su joj padali na lice dodavali su izgledu nježnosti, a skromni nakit na rukama i prsima posebnu eleganciju. U matičnom uredu Anu su čekali samo njeni rođaci, ali nije se brinula jer je Sergej unaprijed najavio da će doći s rodbinom.
Tako je Ana čekala mladoženju 10 minuta, 20, 30… evo već je prošao sat, a Sergeja nije bilo.
Ni on, ni njegovi rođaci nisu odgovarali na pozive. Ana je počela plakati. Odjednom je primijetila muškarca u odijelu koji je stajao nedaleko od matičnog ureda. Prišla mu je, misleći da je to Sergej, ali nije to bio on… srećom. Muškarac ju je upitao zašto plače, pa mu je ona ispričala sve
. Tada je neznanac kleknuo pred njom i rekao da ima sličnu situaciju: njegova djevojka napustila ga je na dan vjenčanja i izgovorio iste riječi. — Ano, hoćeš li se udati za mene? Ana nije dugo razmišljala, odmah je pristala, a nakon nekoliko minuta ušla je u matični ured držeći se za ruku svog novog poznanika, ali sada mladoženje, Olexija.
Neki daleki rođaci nisu ništa primijetili, jer su mladenci imali planirano vjenčanje u istom restoranu, ali u različitim dvoranama. Roditelji mladenca nisu im se protivili. Prihvatili su izbor svoje djece, upoznali jedni druge i započeli veselje. Prošla je godina. Ana je bila trudna s blizancima.
Šetali su ulicom s Olexijom kada je Ana ugledala Sergeja. Nije se posebno promijenio, ali se Ani učinio tako… neprivlačnim, nezanimljivim… poniženim. I Ana i Olexij bili su zahvalni sudbini i svojim bivšim partnerima što su se sreli, jer su na taj način pronašli pravu sreću.
