Spremi se, vojnice, — rekao je narednik, — sutra ideš kući. Spremi stvari, sutra se opraštamo. Bio sam jako sretan jer sam se vraćao kući 7 dana ranije. U mojoj glavi su se već vrtili prizori kako će se Julka obradovati kada me vidi. Julka je tada još bila moja djevojka.
Točnije rečeno, tako sam mislio. Dolazila je kod mene na rijetke sastanke, ali pola sata nije bilo dovoljno, samo sam je još više čeznuo. Ali sam razumio da ona uči i ne može stalno biti sa mnom.
Dakle, sljedećeg dana, oprostivši se od dečkiju, nakon doručka krenuo sam na kolodvor po svoj vlak.
Putovanje je trajalo dva sata. Odmah nakon dolaska kupio sam dva buketa – za mamu i Julku, a zatim sam uzeo i mamine omiljene eklerice i potrčao kući. S mamom sam sjedio nekoliko minuta i odmah nakon toga potrčao dalje, kod Julke.
Mama me razumjela i samo se nasmiješila dok sam odlazio, čak me nije ni zaustavila. Skočio sam u trgovinu, kupio čokoladice koje je Julka svuda nosila sa sobom i već za deset minuta stajao sam pred njenim vratima s cvijećem i slatkišima.
Vrata dugo nitko nije otvarao, a onda ih je otvorio dečko niskog rasta u plišanom kućnom haljini s šalicom kave u ruci. — Tko si ti? — upitao je. Odgurnuo sam ga u stranu i ušao u dnevnu sobu.
Julka je ležala na kauču, ali kada me je vidjela, odmah se ustala i počela se ispričavati riječima: „Nisi dobro shvatio“. Aha, nisam dobro shvatio… bacio sam cvijeće i čokolade u stranu i otišao. Nikada nisam sumnjao u nju… a trebao sam. Otišao sam u park, sjeo na klupu i počeo kamenim licem gledati u tlo.
Tada mi je prišla djevojka u kratkoj suknji, izgužvanoj crnoj majici i s raspuštenom kosom. — Mogu li sjesti? — ne čekajući odgovor, sjela je pored mene, — zamisli, upravo me dečko ostavio.
Nema motivacije, znaš. A i neka ide. A ti zašto si tako sagnut? Razgovarali smo s Katjom, kako se zvala, a ja sam je pozvao u obližnju kavanu, i nakon toga se više nismo razdvajali. Jedino žalim što sam izgubio vrijeme prije susreta s njom ne s onim ljudima…
