Mihajlo je sjedio u bolničkom parku na klupi i plakao. Danas mu je 85. rođendan, ali ni sin ni kći nisu došli niti su ga pozdravili. Istina, susjeda iz sobe, Ana Sergejevna, mu je čestitala i čak mu dala mali poklon. A sanitarna radnica Aneta ga je počastila jabukom u čast rođendana. Dom je bio pristojan, ali je osoblje uglavnom bilo ravnodušno. Naravno, svi su znali da djeca ovdje dovode starce da prožive svoje zadnje dane jer su im postali teret.
Mihajla je doveo sin, govoreći kako mu treba odmor i liječenje, ali zapravo je samo smetao snahi. Stan je bio njegov, a sin ga je nagovorio da mu ga daruje. Kad je tražio da potpiše papire, obećao je da će nastaviti živjeti s njima kao i prije. No, ispalo je drugačije; odmah su se svi zajedno preselili kod njega, a s time su započele i svađe sa snahom. Stalno je bila nezadovoljna — nije dobro kuhao, ostavljao prljavštinu u kupaonici i još mnogo toga. Sin je isprva branio oca, ali je kasnije i sam počeo vikati na njega.
Jednog jutra, sin je započeo razgovor o tome da treba na odmor i liječenje. Majka ga je gorko pitala: “Šalješ me u dom, sine?” On je pocrvenio, nervozno se promeškoljio i krivim tonom odgovorio: “Ma kakav dom, mama, to je samo sanatorij. Ostat ćeš mjesec dana, pa ćeš se vratiti kući.” Doveo ju je, brzo potpisao papire i žurno otišao, obećavši da će se brzo vratiti. Došao je samo jednom — donio dvije jabuke, dvije naranče, upitao: “Kako si?” i, ne saslušavši do kraja, otišao.
Tako živi već dvije godine ovdje. Kad je prošao mjesec dana, a sin nije došao po nju, nazvala je kućni telefon. Odgovorili su joj nepoznati ljudi — sin je prodao stan i sada ne zna gdje ga može pronaći. Mihajlo je nekoliko noći plakao, ali je znao da ga neće uzeti natrag kući, pa se prestao suzdržavati. Najviše ga je boljelo što je svojedobno uvrijedio kćer zbog sreće sina.
Mihajlo je rođen u selu. Tamo se i oženio svojim razrednim kolegom Petrom. Imali su veliku kuću i gospodarstvo. Nisu živjeli bogato, ali nisu ni gladovali. Onda je jedan susjed iz grada posjetio Petra i ispričao mu kako je život u gradu dobar — dobra plaća i odmah dobivaju stan. Petar je inzistirao da idu, pa su sve prodali i preselili se u grad. Stan su dobili odmah, kupili namještaj i starog “Zaporozeca”. U nesreći na tom Zaporozecu, Petar je umro.
Nakon sahrane, Mihajlo je ostao sam s dvoje djece. Da bi ih prehranio i obukao, morao je čistiti stepeništa. Nadao se da će mu djeca pomoći kad odrastu, ali nije bilo tako.
Sin je upao u lošu situaciju, i morao je pozajmiti novac da ga ne zatvore, a zatim je dvije godine vraćao dugove. Kći Daša se udala, imala dijete koje je često bilo bolesno, pa je dala otkaz da bi bila s njim u bolnici. Dok je kći trčala po bolnicama, muž ju je napustio, ali joj je barem ostavio stan. Kasnije je upoznala udovca, koji je imao kćer sa sličnom dijagnozom, i počeli su živjeti zajedno.
Daša ga je izliječila, i s djecom se preselila na more. Naravno, da može vratiti vrijeme, Mihajlo bi sve napravio drugačije. Ali prošlost se ne može vratiti.
Odjednom čuje: “Mama!” Srce mu je zakucalo. Polako se okrenuo. Kći Daša. Noge su mu klecnule, ali ga je kći uhvatila.
“Konačno sam te pronašla… Brat nije htio dati adresu, ali sam mu zaprijetila sudom, pa je odmah rekao. Pripremi se, ideš sa mnom. Mi imamo veliku kuću, na obali mora. Moj muž mi je rekao da te, ako ti je loše, dovedem k nama.” Mihajlo je zahvalno zagrlio kćer i zaplakao, ali ovoga puta od radosti
