Imam četrdeset i osam godina, i prije pola godine rodila sam trojke.
To je bilo ogromno sreće za mene i mog supruga. Naime, zadnjih deset godina pokušavala sam zatrudnjeti, ali bez uspjeha. Liječnici su samo slijezali ramenima, govoreći kako je djecu trebalo planirati ranije.
A rodbina mi je savjetovala da ne trošim toliko novca i da posvojim dijete iz doma. Ali ja sam željela svoje vlastito dijete, osjetiti radost trudnoće, nositi ga i roditi.
U mlađim godinama nisam razmišljala o djeci jer sam imala složen odnos s prvim mužem. S Vadimom sam se udala rano, imali smo po dvadeset godina. On je ubrzo počeo stalno izazivati napetosti među nama, a naš odnos završio je zbog njegove nevjere.
Trebalo mi je dugo vremena i mnogo truda da se oporavim od tog negativnog iskustva. A onda sam upoznala ljubav svog života. Leonid nije bio kao drugi muškarci, brinuo se o meni i želio ozbiljnu vezu. S njim sam počela željeti djecu.
Kad sam konačno uspjela zatrudnjeti nakon brojnih pokušaja, bili smo presretni. Tijekom cijele trudnoće Leonid me podržavao, čak je bio prisutan i na porodu, hrabro me držeći za ruku. Nakon rođenja djece naš život se promijenio.
Mnogi ljudi se ne ustručavaju izraziti negativne komentare prema nama. Smatraju da je u našim godinama neprihvatljivo imati troje novorođenčadi.**
