„Zar te nije sram?! U stan rodjene sestre si smjestila nepoznatu osobu!“ — govorila mi je majka. „Zar ne možeš još pričekati? Rekla sam da ću vratiti, ionako nemaš ni djece ni obitelji,“ rekla je sestra. I to je bila zadnja kap mog strpljenja.
Živjela sam vrlo štedljivo, uvijek gasila svjetla iza sebe, u trgovinama kupovala samo na akcijama, odijevala se u second handu. Čak sam štedjela na šamponima, balzamima i njezi kose. Nosim kratku frizuru jer tako manje košta. Nikada sebi nisam priuštila ništa suvišno; u nekom smislu bila sam slična beskućniku, ali uređenom. Živjela sam svojom velikom željom, štedjela sam novac za kuću. Maštala sam o buđenju u vlastitoj kući, ispijanju kave na svojoj verandi, sadnji ruža na vlastitom zemljištu, da mi djeca i unuci dolaze u posjetu. Maštala sam o svom malom raju.
Dok sam ja živjela brojeći svaku lipu, svi moji rođaci i poznanici uživali su u životu, koristili sve pogodnosti, kupovali odjeću. No, kasnije su nastali problemi, pojavila su se djeca, krediti. Zabava je završila, bezbrižan život prestao. Kad god je netko imao problem ili mu je bio potreban novac, dolazio bi meni. Znala sam kad je nekome kasnila plaća, kad je netko imao bolesno dijete ili kaznu. Svi su posuđivali rado, a vraćali nevoljko. Jednom je moja tetka posudila novac, a tek nakon dvije godine vratila mi je novac. Čak sam gotovo noćila kod njih kako bih ga dobila nazad. Sada posuđujem novac samo uz potvrdu i zalog. Zatvorila sam svoju “radnju”.
Kuću bih odavno kupila da nisam svima posuđivala novac. Prije dvije godine sestra me zamolila za posudbu jer im je nedostajalo novca za auto. Zašto bi posuđivali od banke i plaćali kamate kad mogu uzeti od mene? Obećali su da će vratiti novac za četiri mjeseca. Dala sam im novac, ali uzela sam sestrin osobni dokument i pisanu potvrdu. Čekala sam godinu dana dok nisu prodali svoju parcelu, ali onda su odlučili iskoristiti taj novac za uređenje stana i putovanje. Odbila sam im vratiti dokument. Znala sam da, ako ga vratim, nikada neću dobiti natrag svoj novac. Pristali su prepisati dio svog stana na mene. Nakon što sam čekala još pet mjeseci, shvatila sam da ne planiraju vratiti novac. Našla sam kuću koju sam htjela, pa sam još jednom zamolila da vrate novac, na što mi je sestra grubo spustila slušalicu.
Prodala sam taj dio njihovog stana koji su prepisali na mene. Vratila sam svoj novac i konačno kupila kuću iz svojih snova. Istina, sada me nijedan rođak ne kontaktira, ali nije me briga. Napokon, sa svojih trideset i četiri godine imam svoj vlastiti dom.
