Nastja i Kolja, kao i uvijek, čekali su na vikend svog sina i njegovu obitelj. Unuci su već bili veliki, ali sin je sa svojom obitelji svake subote dolazio u goste. Nastja je pekla svoj specijalni kolač i pripremala razne poslastice za svoje omiljene unuke.
Čudno je, ali Tolič je došao sam. Nastja je odmah osjetila da nešto nije u redu. Nikada nije dolazio bez obitelji. Tolič je bio zamišljen i zbunjen. Odmah se povukao u svoju nekadašnju sobu, sjeo na krevet i objavio da se namjerava razvesti od Anje.
“Što se dogodilo? Jesi li se posvađao s ženom?” — upita otac. “Ne, jednostavno sam umoran. Djeca su odrasla, nemam nikakvih obveza prema nikome, pa želim živjeti za sebe, uživati kao u mladosti. Prvo ću živjeti kod vas, a onda ću odlučiti što dalje.” “A Anja zna?” “Još ne, ali ću s njom večeras razgovarati. Mogu li živjeti kod vas? Imam pravo na to.”
Roditelji nisu mogli razumjeti, ako se nisu posvađali, ako nikoga nemaju, ako je sve u redu u obitelji, zašto se onda razvesti? “Možeš, sine, ali samo mi…” — tužno reče Nastja. I tada je Kolja došao pomoći svojoj supruzi.
“I mi s majkom se također razvodimo. Čekali smo pravu priliku da ti kažemo. Umorni smo jedan od drugoga i odlučili smo također živjeti za sebe, nadoknaditi izgubljeno.” Kolja je tako izrazito pogledao ženu da je ona odmah shvatila o čemu muž govori i klimnula glavom u znak slaganja.
“Kako se razvodite? Pa živite zajedno toliko godina, čak se ni ne svađate. Zašto se razvodite? Jeste li ozbiljni?” “Da, ne svađamo se, ali ti se također ne svađaš sa ženom,” — rekla je majka, “ti si odrastao, nemaš obveza prema nama. Prodavat ćemo stan, podijelit ćemo novac, a onda, tko kako želi. Tako da, sine, nemaš kamo otići.” “Iznajmi stan, a majka će se preseliti kod tebe,” — dobaci otac.
“Ne mogu si priuštiti iznajmljivanje stana, tako ne može proći. A kamo sada da idem?” — začuđeno upita Tolič.
“Pa, kod žene, sine, kamo drugo? I ostavi te misli, imaš voljenu ženu, dobru djecu, obitelj. Cijeni ono što imaš,” — reče otac. “Pa, onda se ne mogu razvoditi, nemam kamo ići. A vi? Možda vi također promijenite mišljenje?” — upita Tolič s nadom u glasu. “Možda i promijenimo, ne znam,” — reče majka.
Kada je sin otišao, Nastja je s ljubavlju pogledala muža. “Živim s tobom toliko godina, ali se nikako ne mogu naviknuti na tvoje šale. Tako si ozbiljno rekao da se razvodimo, čak sam i povjerovala.” Muž se nasmije i zagrlio je. Zajedno se smijući, otišli su u kuhinju na čaj.
