Ali tada je iznenada došao kući s djetetom. Pomislila sam da haluciniram, jer je on bio na poslu, a mene je užasno boljela glava. No, sve se stvarno događalo. U našem domu bila je novorođena beba.
Ah, potpuno sam zaboravila reći zašto me boljela glava. Bila sam u devetom mjesecu trudnoće i moj termin je bio vrlo blizu, a beba nikako nije htjela da se rodi.
Zbog toga sam bila zabrinuta, i bilo me strah i osjećala sam bol. Moj muž mi je rekao da je ovo dijete pronađeno ispred ulaza naše zgrade. Nije stigao ni izaći iz kuće, a naišao je na ovu bebu.
Bilo mi je beskrajno žao djeteta. Pogledala sam njezino malo lice, i kao da me obuzela neka čudna toplina. Suprug je donio malu unutra kako se ne bi smrznula dok hitna i policija ne stignu. A ja sam odlučila – želim zadržati ovu malu djevojčicu.
U tom trenutku su mi pukli vodenjaci. Suprug me pregledao i rekao da nećemo stići do bolnice, jer rađam upravo sada i da mi je ostalo samo nekoliko minuta. I tako je i bilo: za dvanaest minuta rodila sam sina. Hitna nam je stigla tek nakon više od sat vremena, i mi smo donijeli sudbonosnu odluku. Prevarili smo sve i rekli da sam rodila blizance, a nitko nije provjeravao jer je moj muž medicinski radnik.
Tako smo odjednom postali roditelji dvoje djece – sina i pronađene kćeri. Nitko nije tražio djevojčicu. A mi smo je voljeli kao svoju vlastitu.
Nikad nismo požalili što smo je zadržali, jer je dijete dobilo sretni dom, a moglo je cijeli život provesti u domu za nezbrinutu djecu, ne znajući za roditeljsku ljubav. Danas naša djeca imaju sedam godina i idu u drugi razred.
Oboje smo ih nazvali Saša.
Sina Aleksandar, a kćer Aleksandra. I znate, ponekad mi se čini da ona nalikuje mom mužu – plava je i plavooka kao on, a sin je sličan meni – tamniji je i smeđih očiju. Često razmišljam o tome kakva bi sudbina zadesila našu Sašu.
Da moj muž tog dana nije krenuo na posao, možda bi se smrzla i umrla. Samo kad pomislim na takav ishod, odmah mi krenu suze na oči.
