Tatjana nikada nije „iznosila prljavi veš“. Nije nikome govorila o tome što se događa u obitelji…
Kćeri su odrasle, otišle studirati u Kijev i tamo ostale živjeti. Suprug je tri godine kasnije otišao u mirovinu i preselio se na selo.
Suprugu sa sobom nije pozvao, rekao je da im treba odmor jedno od drugog. Zapravo, sve je išlo prema tome već dugo.
Nakon što su kćeri otišle, spavali su odvojeno, gotovo nisu razgovarali. Tako su sada i živjeli: ni muž i žena, ni rastavljeni. Samo kad bi kćeri došle posjetiti roditelje, Igor bi se vratio Tatjani, tako da njihove djevojke ništa nisu sumnjale.
Vrijeme je prolazilo. Tatjana je također otišla u mirovinu, ali nije htjela sjediti besposlena. Odmah je našla posao. Uštedjela bi nešto novca pa bi otišla u Kijev posjetiti kćeri. Dvaput godišnje išla je u lječilište. Znala je da Igor na selu nema ženu. A ni njoj nitko nije bio potreban. Nedostajao joj je Igor. Ali nametati se, padati mu pod noge, moliti ga da se vrati… Ne. Tatjana je bila previše ponosna za tako nešto.
Jednog dana, vrativši se iz Kijeva, Tatjana je zatekla Igora kako peče krumpir u kuhinji. – Što ti radiš ovdje? – iznenadila se.
– Večeru ti spremam, – mirno se nasmiješio Igor. – Igore, što se događa? Nisi li bolestan? – Zdrav sam,
– Igor je pogledao suprugu. Godinama ga nitko nije pitao za zdravlje. – Operi ruke i sjedni na večeru.
– Igore, prvo mi objasni, što se događa?! – Tatjana je skoro pala na stolicu. – Što se događa, što se događa… – Igor je prišao Tatjani i čučnuo ispred nje.
– Zar ne smijem paziti na svoju ženu? Nedostajala si mi. Rekavši to, položio je glavu Tatjani na koljena. – I meni si jako nedostajao, – rekla je Tatjana i pogladila supruga po glavi. – Ovo treba proslaviti! – Igor je iz hladnjaka izvadio bocu pjenušca…
Život je takav: crna pruga, bijela pruga. I opet bijela pruga.
