Nismo tada znali kako će nam Dima uzvratiti. Dobro je što su barem sin sa ženom svakodnevno dolazili k nama. Snaha Sveta dolazila je danju prije posla, davala injekcije, pomagla mi oko ručka.
A sin Dima bi dolazio navečer s novim lijekovima i namirnicama.
Zapravo, muž i ja imamo troje djece.
Starija kći se udala, živi blizu, samo 15 minuta autobusom, ali dolazi kod nas samo jednom mjesečno, i to više zbog izgleda pred susjedima. Druga kći rodila se istoga dana kad i sin Dima. Naime, tu smo muž i ja čuvali veliku tajnu. Otišla sam roditi drugu kćer, a još jedna rodilja, moja susjeda, odrekla se svoje bebe.
A rodio joj se tako dobar dječačić. Muž i ja smo odlučili da ga usvojimo. Da Dima nije biološki sin, znamo samo ja i moj muž. Nitko drugi od rodbine to ne zna. I tako se dogodilo da upravo Dima najviše brine za nas.
U posljednjim trenucima života, upravo Dima i Svjetlana bili su uz nas. Nakon pogreba, kćeri su se sjetile nasljedstva jer je muž puno radio, a mi smo štedjeli novac na računu u banci. Isprva su kćeri počele nagovještavati o nasljedstvu, ali pravila sam se da ništa ne razumijem.
Čak ni tada Dima nije spominjao novac. A onda su se kćeri osokolile i otvoreno me pitale za nasljedstvo: “O kakvom vi novcu uopće govorite? Zar vas nije zanimalo koliko su koštali lijekovi za oca? Skupi su bili.”
“Pa da, Dima je sve to kupovao svojim novcem”, odgovarale su kćeri. “Tako je, a Dima i njegova žena su također kupovali namirnice i dolazili svaki dan i bili uz nas. Sada pitajte same sebe tko zaslužuje novac.” Kćeri su pocrvenjele i otišle bez riječi. Nama s mužem nije ostalo novca, ali zadnja njegova želja bila je da veliki kuću prepišem na Dimu, što sam i učinila.
