Galina i Petar su se družili od djetinjstva. Već u vrtiću bili su nerazdvojni. Dječje prijateljstvo preraslo je u mladenačku zaljubljenost, a potom u zrelu ljubav. Sjedili su u istoj klupi, Petar joj je nosio ruksak i pratio ju kući. Još od malih nogu Petar je govorio da će ju povesti pred oltar. Selo ih je već doživljavalo kao supružnike. Galina je već dugo čekala prijedlog od Petra, ali on ga je iz nekog razloga odgađao. U malom selu svi sve znaju, pa su i njihovo vjenčanje već dugo iščekivali.
Tog dana Galina je imala jako dobru vijest za Petra. Mladi par šetao je obalom rijeke kada je Galina sagnula glavu i tiho rekla: — Imam novost. Čekamo dijete. Petar je kratko šutio, a zatim rekao: — Dobro, onda u subotu očekuj svatove. Djevojka je poskočila od radosti, ne primijetivši da na njegovom licu nije bilo veselja.
Došao je dugo očekivani dan. Galina je s majkom i sestrom pripremila puno ukusnih jela, postavili su stol i uredili sve. Rodbini nije ništa rekla; neka bude iznenađenje. Pripremili su svejedno, jer su očekivali goste. Tog dana djevojka nikako nije mogla pronaći mir. Svakih pet minuta provirivala je kroz prozor. Počela je biti nervozna.
Gosti su već stigli, sjeli za stol, a ona je osluškivala svaki zvuk iz dvorišta. Nekoliko je puta izletjela van. Sunce je već zašlo, ali Petar nije došao. Sljedeći dan Galina je sjedila na stanici i više nije ni plakala. Izgledalo je kao da je sve suze isplakala noću. Shvatila je da ju je Petar napustio. Razmišljala je što dalje jer će za nekoliko mjeseci cijelo selo saznati za njezinu sramotu. Kako će ljudima pogledati u oči? A roditelji? Što će oni reći?
Odjednom ju je netko dotaknuo za ruku. Podigla je pogled, a prije nego što se snašla, dječak od otprilike šest godina zagrlio ju je oko vrata i počeo plakati, govoreći: — Mama, mamice, gdje si bila? Tako sam te dugo tražio! Galina nije shvaćala što se događa. Prišao je neki muškarac, vjerojatno otac. Pokušao je uzeti dijete, ali dječak je još jače zagrlio Galinu. Ona je zagrlila dijete i umirila ga. Muškarac je jednostavno sjedio pored nje. A kad je dječak zaspao, počeo je pričati: — Oprostite. Samo, Denis jako puno misli na mamu. Sin je ostao sa mnom. Inače se nikad tako nije ponašao. Ne znam ni što ga je navelo na to. A vas što muči? Zašto su vam oči uplakane?
I Galina mu je, iznenađujuće za sebe, ispričala sve. On je šutio, a zatim predložio: — Onda se udajte za mene. Denis vas nije bez razloga izabrao za mamu. Možda je to znak sudbine? I vaše dijete ću voljeti kao svoje. A, ako Bog da, imat ćemo i zajedničku djecu. — Ali ja ni ne znam vaše ime, — reče djevojka. — Aleksandar, — odgovori stranac. — A ja sam Galina.
Mjesec dana kasnije imali su malo vjenčanje. Preselili su se u Aleksandrovo selo, daleko od ogovaranja mještana. Tamošnji su je ljudi dobro prihvatili jer su poštovali Aleksandra zbog njegove marljivosti i pravednosti. Osim toga, bio je iskren i dobar, nikada nije odbijao pomoći. Galina nije znala da je njezin suprug predsjednik poljoprivredne zadruge. Voljeli su jedno drugo. Živjeli su sretno i imali još dvoje zajedničke djece. Voljeli su sve svoje kao vlastitu djecu.
Godinama kasnije u njihovoj kući okupila su se djeca i unuci. Slavili su zlatni pir roditelja. Denis je naslonio glavu na majčino rame i tiho rekao: — Sjećaš li se, mama, kako sam ti prvi put prišao? Znao sam da nisi moja prava mama, ali osjećao sam da si mi bliska, da ćeš me voljeti i nikada me nećeš ostaviti.
