Roditelje 15-godišnjeg dječaka pozvali su u školu jer je odbio baciti smeće. Pogledajte kako je postupio njegov otac!
– Sutra me zovu u školu! – žena baca torbu i umorno sjeda na klupu u hodniku. – Što se dogodilo? – pitam. – Tvoj sin je opet napravio glupost!
Smiješim se. Već dugo imamo tako – sve dobro kod djece dolazi od nje, a sve loše od mene. Ne protivim se. Neke njihove “mane” čak smatram vrlinama.
Sjedam pored nje. Položi glavu na moje rame. – Zinka je zvala. Kaže da je izbacio neku kantu za smeće kroz prozor škole, ravno na ulicu! „Zinka“ je ravnateljica škole broj 181. – Možda bi ti trebao ići?! – pogleda me molećivo u oči. – Naravno da ću ići! – složim se.
To je osveta. Prije dva mjeseca ravnateljica je pogriješila kad je također pozvala moju ženu u školu. Ali ja sam došao.
Taj je slučaj bio neobičan. Potpuno. Bio sam ljut i uzrujan zbog ponašanja mog 15-godišnjeg sina. Htio je napraviti vatromet od preostalih petardi s Nove godine i donio ih na školsku zabavu. Srećom, dežurni nastavnici su to na vrijeme primijetili i oduzeli mu ih.
Zinaida Pavlovna me ostavila „na milost i nemilost“ zamjenice ravnatelja. Nisam je odmah prepoznao kao vođu. Mala, sivkasta, u nejasnoj odjeći, govorila je nesuvislo. Više me podsjećala na spremačicu. Gotovo sat vremena ispitivanja završilo je jednim jedinim pitanjem: „Možete li zamisliti što bi se dogodilo da ih je aktivirao?“ – Nisam mogao izdržati i sam sam pozvao školu na hitnu intervenciju s natpisom „Razminiranje“. To je izvanredan događaj.
Situacija je krenula neočekivanim putem. Takvo što se ne oprašta.
To je trebala biti naša prva službena rasprava. Nikada se prije nismo sreli. Ona to nije znala i prednost je bila na mojoj strani.
Sin i ja ulazimo u ravnateljičin ured. Zaustavljam ga u predvorju i ulazim u ured.
Unutra sjedi petero ljudi. Sama Zinka, kad me vidjela, iznenadila se, ali nije to pokazala. Čak se i hladno nasmiješila. Predstavim se.
Vrlo ljubazno pozdravlja i traži me da pozovem sina, gotovo naređuje: – Dovedite svog sina ovamo, molim vas! – Zašto? – pitam iznenađeno. – Zato da ga svi poslušamo i da nam ispriča kako je mogao učiniti tako strašan čin! – nezadovoljna je i počinje se ljutiti. Obično ona postavlja pitanja. – On neće doći! Još ne znam što je točno napravio! Molim vas, nemojte donositi presude! – uzimam situaciju u svoje ruke. Ne volim kad mi netko govori što da radim. – Već sam čula njegovu verziju! – odgovorim joj, – A sada ćete vi meni ispričati što se dogodilo!
Zinka me kao da ne čuje: – Dovedite svog sina ovamo i sami sjednite! – gura mi stolicu.
Zatvaram vrata. Sin ostaje u predvorju.
Poznata mi je ova situacija. Bio sam na sličnim suđenjima. Od tada mrzim takve sastanke i ljude koji ih organiziraju. Zinka je slaba osoba. Takvim ljudima ne bi trebalo davati moć. Pogotovo ne moć nad djecom. Zamišljam koliko je suđenja održano u njezinu uredu. Koliko slomljenih dječjih duša je izašlo odavde. A što je najvažnije, izdanih od vlastitih roditelja.
Dobro poznajem ovu metodu. Uvedu osobu i postave je pred sve. Već je osuđena. Presuda je davno donijeta od takvih kao Zinka. No, ključ svega je u nečem drugom – treba je slomiti. Treba je uništiti, da više nikada ne može, da više nikada ne digne glavu protiv sustava.
Suđenje maloj osobi. Koja još nije naučila kako se braniti. A za tu svrhu pozivaju roditelje. Namjerno ih posjednu pored sebe, ravno nasuprot vlastitom djetetu. Tada započinje ispitivanje.
I na svaki odgovor ravnateljica će gledati roditelje u oči: – Vidite! Pogledajte ga! – Kako je tako nešto uopće moglo pasti na pamet?!
I roditelji će poslušno kimati glavama, slažući se. Slažući se, čine izdaju.
Zli genij Zinke trijumfira!
Kako još više možeš povrijediti dijete nego time što se njegovi najbliži ljudi, javno odriču njega…
Namjerno ne sjedam na stolicu. Želim dati do znanja da za mene ovo nije ozbiljna stvar i da nemam želju ovdje sjediti i raspravljati o svom sinu.
– Pozvali ste me u školu! – gledam je ravno u oči. – Budite ljubazni, objasnite mi razlog poziva!
Zinka je zbunjena i ne nalazi ništa bolje nego ponovno zamoliti da dovedem sina u ured.
S njom je sve jasno. Nastavljam predstavu. Obratim se razrednoj učiteljici i pitam je što se dogodilo.
Ona se vrpolji na stolici i nervozno viče: – Zamolila sam ga da izbaci smeće! Odbio je, pa sam ga zaključala u uredu! Izbacio je smeće kroz prozor!
Pogledam sve. – Kojim pravom zaključavate mog sina u uredu?!
Učiteljica trepće očima. Počinjem se ljutiti. – Zašto moj sin mora izbacivati smeće u školi?! – usmjeravam pogled na Zinku. – Što je ovo, zatvor?! – Trebam li poslati inspekciju u školu?! Zar nemate čistačicu ili netko prima novac za fiktivne potpise?!
– Možda bismo ipak trebali saslušati verziju vašeg sina? – javlja se glas jedinog muškarca. To je udovoljavanje Zinki. Mlad je, kako će se kasnije ispostaviti – kandidira se za zastupnika. Znamo takve zastupnike.
– Tko ste vi?! – pitam ga. – Ja sam učitelj u ovoj školi! – Kakve veze imate s mojim sinom?! Gubi se i bespomoćno okreće glavom. – Ja sam u komisiji! U pedagoškom vijeću! – pronalazi odgovor. – Onda pozovimo moje i njegove prijatelje! Njegove trenere iz sportske škole, susjede iz zgrade! To će biti moj pedagoški odbor!
Svi su utihnuli. Obratim se Zinki: – Htjeli ste organizirati suđenje?! Neće uspjeti! Čak ni nemojte pokušavati! Dobro poznajem zakone! Čak ni u vašem zakonu, školskom, nema takvih pravila!
– Nemojte se ponašati kao vlasnik ove ustanove! Vi ste ovdje zaposleni, pa podučavajte! A odgajat ćemo sami, bez vas! Kako su vas zaposlili, tako će vas i smijeniti!
Lupim vratima. Šah-mat.
Grlim sina i idemo kući. – Takav je život, sine! Sad će te loviti na pogreškama kako bi ti napakostili. – Obećavam, više te neće pozvati u školu! – To je sitnica, sine! Naći ćemo drugu…
Drago mi je zbog ove situacije. Omogućila mi je da zaštitim svoje dijete. Ona je važna za obojicu.
Održao je obećanje. Do kraja školovanja više nas nisu pozvali u školu.
Cijela škola mu je zavidjela. A trebalo je samo ne izdati i zaštititi vlastito dijete…