Stari umjetnik, djed, živio je mirno u selu, ne očekujući nikakvu radost. Glavno mu je bilo da nema tuge, a bez radosti se već nekako može živjeti. Sahranio je svoju ženu, a od toga su mu ruke potpuno klonule. Ostao je sin, koji je živio u gradu. Bio je veliki biznismen, a njegova supruga čekala je dijete. Tako je djed s nestrpljenjem iščekivao unuka.
Jedne noći djed se naglo probudio. Prvo je pomislio, zašto je tako naglo ustao. Zatim je shvatio – možda se unuk rodio. Odmah je nazvao sina: – Da, rodio se dječak. Sada si službeno postao djed. I sreći nije bilo kraja; djed se odmah počeo spremati da ode u grad vidjeti unuka.
Ali za sat vremena sin je opet nazvao: – Djede, nemoj se uznemiravati, ali dječak se rodio sa sindromom Downa… Planiramo ga dati u dom za nezbrinutu djecu. Ipak smo još mladi, stignemo roditi zdrave djece. – Kako to mislite? Pa to je vaše dijete. On već diše, osjeća, živi! Ljudi ne žele dati ni pse ni mačke, a vi tako lako želite dati dijete. – Djede, nemoj se ljutiti. Ja sam veliki biznismen, ne treba mi takva mrlja u karijeri i životu.
Nakon toga, djed se spakirao i otišao u grad da usvoji dječaka. I uspio je, nazvavši ga Petar. Kada je sin saznao da je djed usvojio unuka, odmah su prekinuli svaki kontakt. Prvih nekoliko godina djedu je pomagala susjeda Ljuba da se nosi s dječakom. Kasnije se djed već sam navikao. Sam je mijenjao pelene, hranio ga, oblačio, stavljao na spavanje. Dječak i djed postali su nerazdvojni.
Kada je Petar narastao, pokazao je veliki interes za crtanje; htio je biti umjetnik, poput djeda. U međuvremenu, sinu su se rodile dvije zdrave djevojčice, ali obitelj uopće nije kontaktirala s Petrom.
Onda se dogodila nesreća; djed je doživio infarkt. Postao je nepokretan, mogao se kretati samo u kolicima. Petru je tada bilo 14 godina, i već se mogao brinuti i o sebi i o djedu. Išao je u trgovinu, sam kuhao ručak, ali je uvijek crtao.
Djed se počeo pitati kako će Petar živjeti kada njega više ne bude.
Sin je tada poslao prijatelja kolekcionara da kupi nešto od ponosnog starca. Kolekcionar je pregledavao djedove slike bez velikog interesa, ali tada su mu za oko zapala dječakova djela – i ona su ga oduševila. – Spreman sam kupiti sve Petrove radove. Ovo je nevjerojatno!
Od Petrovih radova zaradili su toliko novca koliko djed nije mogao ni u svojim najboljim godinama. Tada se djed smirio: sada je znao kako će se Petar moći uzdržavati u budućnosti.
