Faina je s mužem provela cijeli svoj život u selu. Izgradili su kuću, osnovali gospodarstvo, odgojili sina.
Kasnije se sin oženio i dobili su unuka. Kako to obično biva, u selu nije bilo dovoljno posla, a ni perspektiva nije bilo. Svake godine razgovori o preseljenju sve su više jačali. No, Faina se nadala da će sve ostati samo priča. Djeca su zvala roditelje da se presele s njima, ali Faina nije željela napustiti poznatu sredinu u starosti i preseliti se u nepoznato.
Ali taj dan je došao. Najviše su stariji ljudi brinuli za unuka, kako će mu biti na sjeveru. Živio je s djedom i bakom od rođenja i bilo im je vrlo teško razdvojiti se od njega. Uvijek su bili u kontaktu, a najviše je zvao Andrušenka, unuk Faine.
Pričao je o svom danu, novim prijateljima, vremenu, kako su se roditelji zaposlili. Stariji su se radovali zbog djece. A onda se dogodila nesreća. Faina je oboljela. Kuhala je ručak i pala, prevrnuvši posuđe. Muž je pojurio na taj zvuk.
Ležala je zatvorenih očiju, a ispod nje je bilo vrlo teško. Hitna pomoć brzo je došla i Fainu su odvezli u bolnicu. Ispostavilo se da je to bio srčani udar. Kada se vratio kući, djed je odmah nazvao sina, nadajući se da će sve ostaviti i doći. Telefon je podigla snaha i obavijestila ga da je otišao u tundru na posao. “Nažalost, tamo nema mobilnog signala”, rekla je. No, obećala je obavijestiti o majčinoj bolesti čim bude mogla.
Faina je ležala u bolnici gotovo mjesec dana. Kada su je konačno otpustili, nije joj bilo bolje. Hodala je kao sjena, kao da nije živa.
Faina je čekala pismo od sina. Pisao je gotovo svake sedmice. Napisao je da nema signala, ali ima pošta. Pričao je o ljepoti tundre, o vremenu, o životu u gradu.
Pisao je da, nažalost, ni sam ne zna kada će moći doći. Faina je čuvala ta pisma na noćnom ormariću i čitala ih nebrojeno puta. Svakim danom njezino stanje se pogoršavalo. Liječnik nije mogao pronaći razlog za to stanje Faine, a ona je odbijala hospitalizaciju. Nakon nekoliko mjeseci, Faina je umrla. Ležala je na svom krevetu, pritisnuvši uz grudi sinova pisma.
Na sprovod je došao unuk s majkom. Tek tada su ocu rekli da je njegov sin preminuo. Umro je istog dana kada je majci došao srčani udar. Nisu htjeli obavijestiti tu vijest kako ne bi uzrujavali bolesnu baku. Zato su Andruša i mama smislili tu ideju s pismima. Nekoliko dana kasnije, u bakinoj noćnoj ormariću pronašli su pismo. Na njemu je pisalo: “Za Andrušenku.”
“Hvala ti, Andrušenka, za ‘pisma od sina’. Uvijek sam mu govorila, uči od sina govoriti lijepo. Ne ostavljaj djeda samog. On vas voli, tebe i mamu.”
