Ana Petrova je sjedila na klupi u bolničkom parku i plakala. Danas joj je 70. rođendan, ali ni sin ni kći nisu došli, nisu je ni pozdravili. Istina, susjeda iz sobe, Jevgenija Sergejevna, čestitala joj je i čak poklonila mali poklon. Još ju je i bolničarka Maša počastila jabukom u čast rođendana. Pansion je bio pristojan, ali je osoblje u cjelini bilo ravnodušno. Naravno, svi su znali da djeca ovdje dovedu starce da provedu svoje posljednje dane jer su im postali teret.
I Anu Petrovnu ovdje je doveo sin, rekavši da će se odmoriti i izliječiti, ali zapravo je samo smetala snahi. Uostalom, stan je bio njezin, a kasnije je sin uvjerio da napiše darovni ugovor na njega. Kada je tražio da potpiše papire, obećao je da će ona, kao i do sada, živjeti kod kuće. Ali ispalo je drukčije, odmah su se cijela obitelj preselili kod nje i počeo je rat sa snahom. Snaha je stalno bila nezadovoljna, nije bilo dobro kuhano, ostavila bi prljavštinu u kupaonici i još mnogo toga. Sin ju je isprva branio, a onda je i sam počeo vikati na nju.
Zatim je Ana Petrovna primijetila da šapuću o nečemu, a čim bi ušla u sobu, odmah bi ušutjeli. Jednog jutra, sin je pokrenuo razgovor o tome da bi trebala odmoriti i izliječiti se. Majka ga je gorko upitala gledajući ga u oči: “Šalješ me u starački dom, sine?” Pocrvenio je, počeo se premišljati i krivim tonom odgovorio: “Ma što ti, mama, to je samo sanatorij. Ležat ćeš mjesec dana, pa se vratiš kući.” Doveo ju je, brzo potpisao papire i žurno otišao, obećavši da će se uskoro vratiti. Samo jednom je došao: donio dva jabuka, dvije naranče, pitao “Kako si?” i, ne saslušavši do kraja, odjurio negdje.
I tako ona već živi ovdje drugu godinu. Kada je prošao mjesec i sin nije došao po nju, nazvala je kućni telefon. Odgovorili su nepoznati ljudi, ispostavilo se da je sin prodao stan i da ne zna gdje ga sada tražiti. Ana Petrovna je nekoliko noći plakala, znajući da je neće vratiti kući i da nema svrhe plakati. Najgore je što je jednom, zbog sina, uvrijedila kćer.
Ana je rođena u selu. Tamo se i udala za svog školskog kolegu Petra. Imali su veliku kuću i gospodarstvo. Nisu živjeli bogato, ali nisu ni gladovali. Onda je susjed iz grada došao u posjet roditeljima i počeo pričati Petru kako je u gradu dobro živjeti. Petar je bio oduševljen, htio je ići. Prodali su sve i otišli u grad. Susjed nije lagao za stan, dobili su ga odmah. Kupili su namještaj i starog Zaporošca. Upravo na tom Zaporošcu Petar je doživio nesreću. Umro je u bolnici drugog dana.
Nakon sprovoda Ana je ostala sama s dvoje djece. Kako bi ih prehranila i obukla, morala je čistiti stubišta noću. Mislila je da će joj djeca pomoći kad odrastu, ali nije išlo. Sin je upao u nevolje, morala je posuđivati novac da ga ne zatvore, a onda je dvije godine vraćala dugove. Kći Daša se udala, rodila dijete. Sve je bilo u redu do djetetove prve godine, ali tada je sin često počeo obolijevati. Morala je dati otkaz da bi ga vodila po bolnicama. Liječnici nisu dugo mogli postaviti dijagnozu. Kasnije su otkrili rijetku bolest koju liječi samo jedan institut, ali su tamo liste čekanja ogromne. Dok je kći obilazila bolnice, muž ju je ostavio, ali je barem ostavio stan.
U jednoj bolnici upoznala je udovca čija je kći imala istu dijagnozu. Svidjeli su se jedno drugome i počeli živjeti zajedno. Nakon pet godina, on se razbolio i trebali su novci za operaciju. Ana je imala novac, htjela ga je dati sinu za kaparu za stan. Ali kad je kći tražila novac, bilo joj je žao potrošiti ga na tuđeg čovjeka, jer je mislila da su sinu potrebniji. Odbila je. Kći se jako naljutila i na odlasku rekla da joj više nije majka i da se ne obraća njoj kad joj bude teško.
I tako već dvadeset godina ne razgovaraju. Daša je izliječila svog muža i otišli su s djecom živjeti negdje uz more. Naravno, da može vratiti vrijeme, Ana bi sve učinila drugačije. Ali prošlost se ne može promijeniti.
Ana je polako ustala s klupe i krenula natrag prema pansionu. Odjednom čuje: “Mama!” Srce joj je počelo lupati. Polako se okrenula. Kći. Daša. Noge su joj se gotovo oduzele, ali je kći dotrčala i uhvatila je. “Napokon sam te našla… Brat nije htio dati tvoju adresu. Ali zaprijetila sam mu sudom zbog nezakonite prodaje stana, pa je odmah priznao.”
S tim riječima ušle su u zgradu i sjele na kauč u hodniku. “Oprosti mi, mama, što nisam razgovarala s tobom toliko dugo. Isprva sam se ljutila, a onda sam odgađala jer me bilo sram. Ali prije tjedan dana sanjala sam te. Hodala si šumom i plakala. Probudila sam se, a u duši mi je bilo tako teško. Ispričala sam sve svom mužu, a on mi je rekao: ‘Idi, pomiri se.’ Došla sam, a tamo nepoznati ljudi. Dugo sam tražila bratovu adresu i našla je. I evo me. Spremi se, ideš sa mnom. Znaš kakvu mi kuću imamo? Veliku, na obali mora. I muž mi je rekao, ako mami nije dobro, dovedi je k nama.”
Ana se zahvalno privila uz svoju kćer i zaplakala. Ali ovaj put to su bile suze radosnice.
