Potom su počeli pristizati gosti. Kćerka je zamolila majku da ne sjedne za stol, jer će biti “nezgodno.”
Teta Katerina se teško spustila na pohabanu tamnu klupu ispod stare višnje. Izvukla je iz džepa iznošenu omotnicu i pažljivo, kao da će se rasuti u prah u njenim rukama, rasplela bijeli papir ispisan sitnim biserom riječi. Pismo od kćeri. Prvo u šest mjeseci. Svojim staračkim očima, gotovo slijepim, još jednom je pomno pročitala napisano, iako je već znala svaku riječ napamet. Možda će sada svojim majčinskim srcem osjetiti neki skriveni smisao između tih sitnih redaka, smisao koji dosad nije shvatila.
“… Živim dobro, ne brini. Imam dovoljno novca, premda ne mogu reći da ga imam viška. Bez Pavla sam već tri godine, navikla sam. Alimentaciju za Oksanu plaća redovno, ponekad čak donosi i neke poklone.” Srce tete Katerine bolno se stegnulo: unuka raste bez oca, takva je sudbina zadesila njenu kćer. Možda zbog nekih njenih, majčinih, grijeha? Ali kojih? Cijeli život, od mladosti, puno je radila. Sama je odgajala kćer, jer je Petar poginuo na polju. Radila je kao mrav da bi podigla kćerku na noge. Poslala ju je u grad. Čak joj je pomogla da kupi stan, iako je to bilo vrlo teško… Držala je po nekoliko svinja dok je imala snage brinuti se o njima, a toliko je vrtova imala da je u njima provodila dane i noći. Nosila je krumpir u Odesu, meso u Moskvu. Što je mogla, štedjela je u drvenoj kutiji s oslikanim pijetlovima. Nije mjesecima odlazila u trgovinu, nije kupovala ništa za sebe. A što je njoj, starici, trebalo? Neke krpe još su bile tu – malo ih zakrpala i hodala dalje. Kruh je pekla svoj, krumpir je bio njezin… sve je to bilo za njenu Irinu, u grad.
“… Nedavno sam u stanu napravila europski remont. Toliko novca sam uložila u njega, ne možeš ni zamisliti. Ali izgleda prelijepo! U jednom od pisama poslat ću ti fotografije. Poslat ću ti, kako si tražila, i sliku Oksane. Nećeš je prepoznati — potpuno je odrasla, pola glave viša od mene…” Srce tete Katerine opet se stegnulo. Tako je htjela vidjeti, zagrliti, pomaziti unuku! Prošlo je gotovo dvije godine otkad ju je zadnji put vidjela. Oksana je tada još bila sasvim mala. Dok je unuka spavala, baka bi u zoru odlazila u šumu brati jagode. Djevojčica ih je jako voljela, kao i toplo, netom pomuženo mlijeko od Vasiliše. Jedino je stara Vasiliša ostala s njom… Gotovo više nije davala mlijeko, ali Katerina je nije mogla prodati – krava joj je postala kao član obitelji. Čak bi razgovarala s njom, žalila joj se na svoj usamljeni život i gorku sudbinu.
“… Oksanu rijetko viđam kod kuće: dolazi samo na noć. Pohađa tečajeve francuskog, ide na šejping, izlazi s prijateljicama i dečkima u barove…” “Šejping”… što je to? Stara je podigla oči s pisma. Vjerojatno nešto dobro, jer ne bi je kćer pustila na nešto loše? Katerina se sjetila svoje mladosti. Dvije suknje na smjenu, dvije košulje — jedna za izlazak, druga za svaki dan. Jedne cipele. To je bio cijeli garderob. Ali zato posla koliko hoćeš!
“… Jako bih voljela tebe vidjeti, mama. Kako si? Kako ti je? Porazgovarati s tobom barem sat vremena. Ali ne mogu doći: posao. Prošle godine sam uspjela dobiti sindikalnu kartu za more, u sanatorij. Vratila sam se kući, a onda nesreća: susjedi su poplavili stan, pa su mi strop i tapete otpali, morala sam raditi novi remont. Opet nisam uspjela doći do tebe. A novca više nije bilo…” Katerina je dugo sjedila u teškoj zamišljenosti nakon tih riječi. Zatim se odlučno ustala i krenula prema kući. U kutiji s pijetlovima prebrojila je novac koji je ostavila za sprovod. Malo… opet je sjela. Tako je, u teškim mislima, sjedila gotovo sat vremena. Donijela je odluku…
Vasiliša je gledala u nju svojim velikim tužnim očima. Sve je razumjela, iako je bila samo životinja. Kao da se opraštala… “Teta!” — viknuo je mladi otkupljivač. “Hoću li još dugo čekati?!” Iz rujnog oka Vasiliše otkotrljala se velika prozirna suza. Gotovo! Više Katerina neće imati s kim progovoriti riječ…
Za staru Vasilišu otkupljivač nije dao puno novca. Ali dovoljno za put i za poklone za Irinu i Oksanu. Jer kako bi mogla doći praznih ruku?! Navečer je Katerina zaklala tri najveće kokoši i pijetla. Očistila ih. Iz podruma je izvukla nekoliko staklenki s vrganjima, džemom od jagoda i kiselim krastavcima koje je kćer jako voljela. Sve je to spakirala u veliku šarenu torbu. Novac je stavila u omotnicu i čvrsto zavezala u rupčić.
Dugi put izmorio je Katerinu. Buka prljavog vlaka, gužva na stanici, autobus, klimavi tramvaj. A još i torbe – jedva ih je nosila! Jedva je stigla do kćerkine kuće. A tamo, baš kako treba, lift se pokvario. Sjela je desetak minuta ispred zgrade na klupu, gledajući u čudu mladića s velikim dugonogim psom nalik biciklu. “Ne boj se, teta, ne grize!” — umirio je mladić. Jedva je Katerina dovukla teške torbe do osmog kata. Ali tu njezina nevolja nije završila. Nitko nije odgovarao na zvono. Dva sata je žena sjedila na torbama dok nije dočekala kćer. Jedva ju je prepoznala: Irina je obojala kosu u jarko crvenu, boju koja je pekla oči, smršavila, ostale su samo oči, a u rukama je držala dugačku cigaretu… Kćer je ostala bez riječi od čuđenja.
- Mama, jesi li to ti?! – konačno je progovorila. – Kako?! Otkud?! Zašto mi nisi poslala telegram?!. Ispostavilo se da je Katerina došla u krivo vrijeme. Irina je danas čekala goste. U sobi je bio postavljen dugi stol… Razgovarale su pola sata. Potom su gosti počeli dolaziti. Kćer je zamolila majku da ne sjedi za stolom, jer će biti “neugodno i nezanimljivo”. Do kasne noći Katerina je sjedila u maloj sobi, slušajući buku i pijane povike gostiju. Potom je došla unuka s prijateljicom. Na trenutak je utrčala do bake, poljubila ju i otišla u drugu sobu…
Ujutro je Irina otrčala na posao, a Oksana u školu. Svi su se vratili kasno navečer. Zajedno su večerali. Jako su se obradovali bakinim poklonima, posebno novcu. Irina je sutradan kupila večernju haljinu, a unuki novi telefon i pretplatu za pola godine na bazen. Trećeg dana kćerka je rekla majci da je kupila kartu za povratak. Za sutra… rekla je da je teško dobiti kartu za taj smjer, ali pomogao joj je neki stari poznanik “preko veze”…
U zoru je pospana i raščupana kćer ustala kako bi ispratila majku. Unuka je spavala. Katerina ju je poljubila, dok je spavala, i krenula. Ispred zgrade Irina je zaustavila taksi, smjestila majku unutra, gurnula joj kartu u ruke i vratila se na spavanje…
- Brzo si se vratila, Katja! – doviknula je susjeda kojoj je Katerina ostavila svoje kokoši i starog psa Rjabka. — Mislila sam da ćeš ostati barem dva tjedna. — I ja sam tako mislila, — prošaptala je stara za sebe. — Nedostajale su mi! — rekla je glasno susjedi. Potom je otišla u štalu, gdje je nedavno živjela njezina Vasiliša, i dugo, dugo gorko plakala, naslonjena na hladni zid…
