Zajedno sa svojim drugim polovinama i problemima. Jer sam se umorila nositi ih sve sama. Nemam muža, a djevojke su ostale bez oca u 16. i 11. godini, tako da sam od života dobila punu dozu. Da li mi je netko pomagao? Ne! Moje su kćeri odrasle i završile školu. Starija je na tehničkoj, a mlađa je prošle godine završila fakultet. Mislite da sam odmarala?
— Mama, — izvijestila je starija Nina prije 6 godina, — ovo je Vadik, venčat ćemo se. Možemo li malo živjeti s tobom? Do tada su kćeri živjele u jednoj sobi, a ja u drugoj.
Ali s dolaskom “privremenog” stanara po imenu Vadik, morala sam se preseliti s mlađom kćerkom. — Nemamo novca, — dizala je ruke kćerka na moje prijedloge. Štedimo za stan, ja sam na porodiljnom i dijete je malo. Mama, pa ti si moja mama, pomozi! I ja sam šest godina pomagala koliko sam mogla. Natalija, mlađa kćerka, smatrala je da se Nina treba iseliti. Gdje god, smatrala je da bi Vadim trebao doprinijeti. Nina se skrivala iza bebe i tvrdila da sada svima nije lako u ovom svijetu.
— Tko je ostavio posuđe u sudoperu? — povikala je Nina, — upravo sam oprala! Natasha, očisti za sobom! — Ujutro sam čistila za svima, — odgovarala je sestra na povik, — sad ti očisti za mnom! Pokušavala sam ih pomiriti, pokušavala sam podijeliti obaveze, ali bez rezultata:
— To je tvoj muž ostavio smeće! Neka on nosi! To je tvoj sin razbacao, ti to podmetni! — Ja sam muž, ne trebam nositi smeće za cijelim kampom! – To je dijete! Teško ti je očistiti ili što? Ninu i njenog muža, nakon tri godine, nije uspjela skupiti ni novac za stan. O prehrani mi je rijetko, malo i neredovito davano: na porodiljnom nema novca. Moje je strpljenje završilo jedne večeri. Vraćam se s posla, a na kuhinji Natasha sjedi s mladićem.
— Ovo je Dima, nije iz grada, uskoro ćemo se vjenčati, a za sada ćemo živjeti ovdje. — Gdje? — pitam. — Pa, ovdje, — kćerka širi ruke apstraktno ocrtavajući polovicu ovalnog oblika, — uskoro ćeš imati unuka ili unuku. — Planirate živjeti u kuhinji? — pitam, pokušavajući zadržati mirnoću. — Ne bismo imali ništa protiv, — kaže Natali, — ali Vadim noću navikne trčati do hladnjaka. A mi, mladi par. Ne možeš biti s tobom u sobi – to nam također nije opcija. I šuti, čekajući da pogodim da predložim sama: živite gdje god želite, a ja ću već biti u kuhinji, vi ste mladi, potrebni ste više.
Nisam ispunila očekivanja kćerke. — Dajem vam svima 2 tjedna, — objavila sam Nini i Nataliji, — tražite opcije, skupljajte stvari i iselite se. — Kako to? — Nije shvatila Nina, — Kuda? Ja sam ovdje prijavljena, ovo je moj dom. Pa šta, Vadim nije prijavljen, a dijete je prijavljeno kod svekrve! Neka Natalija ide. Rekla sam da ću prodati stan ako se moje kćeri ne slože da ga napuste.
Umorna sam, dosta mi je biti sluga za sve. Svoj sam posao obavila: odgojila sam kćeri, pružila im obrazovanje. — Nikada, čuješ, nikada više nećeš vidjeti unuka! — I kad postanem majka, tebe neću zvati! Svi su se iselili iz mog doma. Nitko od njih više ne razgovara sa mnom. Čak ni rodbina ne zove. Možda nisam u pravu, ali u trenutku kada su se vrata zatvorila za njima, postala sam jedna od najsretnijih ljudi na planeti. Nešto mi govori da me kćeri ne bi iselile u kuhinju kad ostarim, nego još dalje. Ali to su samo misli.
