— Pomisli na djecu, — govorila je Viki mama preko telefona, — da, već su tinejdžeri, ali i tinejdžerima su potrebni oboje roditelji, Vika, predomisli se.
— Mama, već sam donijela odluku. A što se tiče djece… sin mi je sam pokazao sliku njegovog oca na Facebooku s nekom djevojkom i s novorođenčetom u naručju. E, tako on ide na službena putovanja, ispada!
— Oho, za to nisam znala, — iznenadila se žena, — ali kako je mogao tako postupiti nakon 16 godina sretnog bračnog života?
— E, tako, jednostavno je učinio… — na tim je riječima Vika ugledala svekrvu u predsoblju, — u redu, mama, javit ću ti se kasnije.
— Bešćutna, što si smislila? — odmah je počela svekrva, — kakvo razvoda? Jesi li ti normalna?
— Vjero Mikhailovna, moja odluka je konačna, ne namjeravam se pomiriti s vašim sinom. Otišli smo s djecom, već smo skupili njegove stvari. Možete ponijeti nešto sa sobom.
— Ali on voli svoju djecu. Ne može bez njih. A ako misliš da je mogao ostaviti drugo dijete… zar je to u redu? Mogao se brinuti za to dijete financijski, ne napuštajući svoju pravu obitelj. A kako će on bez tebe? Pa ni sam ne može ništa skuhati.
— Trebao je razmišljati o posljedicama svojih službenih putovanja ranije, — rekla je Vika bez trunke žaljenja. Svekrva je otišla, ali Vika nije dugo uživala u samoći. Ubrzo je u kuću ušao i muž… skoro bivši muž Vike.
— Trebao si pričekati da nas ne bude kod kuće kako bi uzeo svoje stvari, — rekla je Vika ravnodušno, — u redu, tvoje stvari su tamo. Sve smo skupili.
— Viko, trebamo razgovarati, više nisam mogao čekati.
— Razgovarati s tobom, dragi, ne želim baš ni malo. Čestitam na rođenju trećeg djeteta. Nadam se da s njim nećeš postupiti onako kako si s nama. Ključeve možeš ostaviti na noćnom ormariću. Bit ću u svojoj sobi dok ne izneseš sve.
Muž je ostavio ključeve i počeo iznositi svoje stvari kao da nosi najteže kamenje koje ne može podići. Vika nije žalila za svojom odlukom. Smatrala je da s preljubnicima nema druge.
