Petar je došao u bolnicu posjetiti svoju ženu prije otpusta. Supruga je sjedila na krevetu i dojila dijete.
“Tanice, daj da vidim kćer!” Petar se nagnuo prema djetetu, ali je supruga mahnuo rukom u drugom smjeru.
“Pa ona leži tu i stisnula usne, kao tvoja mama, nije bez razloga dobila to ime.”
Petar je začuđeno stao i polako se okrenuo prema smjeru koji je supruga pokazivala. Tamo je doista ležala njihova kćer.
“Da, nisam shvatio. A tko je onda ovo? Zašto dojiš tuđu djecu?”
Petru to nije bilo drago. Zašto njihova prava kćer leži sa strane, a u rukama njegove žene leži strano dijete koje se osjeća kao kod kuće?
“Pa, sve žene koje imaju puno mlijeka doje.” “Tu je strašna priča, teško je i povjerovati.”
Pogled njegove žene postao je ozbiljan, a na rubovima njezinih plavih očiju pojavile su se suze.
“Studentica je rodila potajno i bacila u smeće.” “On je rođen iste noći kao i naša kćer. Preživio je, gol.”
“Sjećaš se kakva je bila hladna ta noć?” Petar se trgnuo od slike koja mu se pojavila pred očima.
“I što će sad biti s njim?”
“Nadam se da će ga netko usvojiti.”
Petar je pogledao dječaka drugim očima. “Petre, ajmo ga uzeti, ha?!
Rođen je iste noći kao i naša kćer! To je sudbina.”
“Tanja, nemoj počinjati. Zašto nam treba tuđe dijete? I mi ćemo roditi sina.”
Tanja je zaplakala. Petar je od takve burne reakcije bio još zbunjeniji.
“Liječnik je rekao da ne mogu više roditi. A ti si tako sanjao o sinu! I ja također želim sina. Petre, zar ne razumiješ, to je božji dar. To je dijete poslano nama!”
U tom trenutku, dok je Petar htio prigovoriti, maleni se odvojio od dojke i pogledao muškarca ravno u oči.
Gledao je na način koji je bio vrlo prodoran, kao da mu gleda u dušu.
Petar je ukočen, nije mogao ništa reći. Usvojili su dječaka.
