“Zašto vaza stoji ovdje?” – iznenađeno je pitala Larisa muža. On je slegnuo ramenima. “Vjerojatno si je ti stavila ovdje prije nego što smo otišli.” “Ne, to nisam mogla napraviti.” – Larisa je bacila uporan pogled prema mužu.
“I uopće, zar ti se ne čini da je ovdje previše čisto? Nismo bili cijeli mjesec!” “Domovik se nastanio,” – nervozno se nasmijao Denis, pokušavajući promijeniti temu. “Možda da napravimo roštilj, a? I pozovemo susjede? Zakrevski su sigurno već stigli, oni cijelo ljeto žive na vikendici.” “Zar ti uopće nije zanimljivo što se događa u našoj kući?” – iskreno se čudila žena. A što ako je netko provalio dok ih nije bilo? Naravno, jedna vaza nije dokaz da je netko bio u kući. Iako je i hrpa knjiga, koja je stajala na stolu, negdje nestala… a i kauč je bio malo pomaknut. “Zar ništa nije nestalo? Možeš li zamisliti lopova koji umjesto da traži vrijedne stvari, čisti kuću?” “Shvaćam da je to besmisleno, ali…”
“Nema ‘ali’! Došli smo ovdje da se odmorimo, a ne da razbijamo glavu oko stvari koje se pomiču.” Muž ju je nježno zagrlio oko struka i poveo van. “Želiš li se okupati? Voda u bazenu je odlična, osobno sam provjerio.”
Iako je Larisa glumila da se pomirila sa situacijom, nije se smirila. Previše je često slušala priče o tome kako beskućnici ulaze na vikendice kad vlasnika nema. Tako, čim je muž otišao na službeni put, žena se obratila agenciji čiji su zaposlenici doslovno za jedan dan postavili kamere po cijeloj vikendici. Pristup snimkama imala je samo Larisa. Odlučila je zasad ništa ne govoriti Denisu. A možda joj se ipak samo činilo.
Nekoliko tjedana sve je bilo mirno, ali onda joj je stigla obavijest o kretanju u kući. “Znala sam,” – samozadovoljno je izjavila mački koja je sjedila pored nje. Ipak, ona nije ni pogledala prema njoj. “Netko koristi kuću dok nas nema. Pa, netko.
Denis osobno! Muž, koji je uporno uvjeravao ženu da se ništa ne događa, pojavio se na vikendici sam, bez prethodne najave. Točnije, slagao je da je na službenom putu.” “Možda je samo odlučio sve provjeriti?” – promrmljala je Larisa, ne vjerujući vlastitim riječima. Jer ovo nije izgledalo kao provjera. Prije bi se reklo da se sprema za susret s nekim. “Ili ipak nešto ne znam?”
Nedugo zatim, na ekranu se pojavila još jedna osoba. Vrlo simpatična plavuša, koja je već s vrata skočila Denisu oko vrata. “Ah, ti pas jedan,” – vrlo emocionalno je opsovala žena. “Iza mojih leđa, u mojoj kući!” Larisa je skočila i počela hodati po sobi. Je li ovo prvi put? Ili je varao sustavno? S laptopa se čuo razigran smijeh i nježno mrmljanje. Zatim su se zvukovi utišali, vjerojatno se par preselio na ugodnije mjesto.
“Ne, ovo neću samo tako pustiti!” – bijesna do pakla, Larisa je nazvala svog odvjetnika. “Došao si k meni kao siromah, siromašan ćeš i otići! Još ćeš puzati preda mnom na koljenima! Dovela sam te u glavni grad, zaposlila na dobro plaćenom poslu, vodila te na odmore. A ti si mi ovako zahvalio!” Razgovor s odvjetnikom bio je kratak, obećao je pripremiti sve potrebne dokumente do jutra. Sljedeći poziv bio je ocu, kod kojeg je Denis radio. Jedna minuta – i ostao je bez posla jednako brzo kao i bez žene.
Cijelu noć Larisa je sjedila pred ekranom i pokušavala shvatiti zašto je ta plavuša bolja od nje. Par je potom otišao, ali prije odlaska su naručili agenciju za čišćenje. Evo odgovora na pitanje zašto su stvari bile na krivim mjestima. Larisa je odlučila ne čekati muža, otišla je kući. U stanu su ostali odvjetnik i dvojica čuvara, kako bi osigurali da Denis ne odnese ništa kad zauvijek napusti to mjesto…
