Ana Maksimovna živi kat ispod mene i stalno smo u kontaktu. To ne znači da razgovaramo od jutra do večeri. Ona je suzdržana baka, ali trudim se uvijek biti dostupna za nju. Kod starijih ljudi je tako: ujutro ili cijeli tjedan može biti dobro, a onda iznenada nastupi slabost. Tako da provjeravam kako je, treba li do ljekarne ili donijeti nešto fino. Trudim se nazvati s vremena na vrijeme, ili me sama ponekad nazove, pozove na čaj. I odjednom je nestala. Posljednji put je rekla da ide u posjet kćeri. Kći joj živi u predgrađu, pa ne može svaki dan dolaziti. Otišla je, i dobro, ali čini se da je dugo nema. I odjednom vidim da joj svjetlo gori. Pozvonila sam na vrata, a kći mi je otvorila. Rekla je da je mama odlučila preseliti se u dom za starije osobe, jer tamo ima njegu i društvo, i već dugo je to željela. Bila sam iznenađena.
Nikada nisam čula da se Ana Maksimovna želi preseliti tamo. Zašto? U gradu joj je sve blizu, ambulanta je preko puta. Susjedi navraćaju. A baka još uvijek hoda i želi živjeti. Ali tko zna, možda nije dijelila svoje planove sa mnom. Tko sam ja njoj, na kraju krajeva? Živimo jedna blizu druge deset godina, ali nismo rođaci, samo komuniciramo i to je to. No, nekako sam bila zabrinuta za nju. Nazvala sam njezin osobni broj, ali susjeda se nije javljala na pozive. A u stanu, vidim, kći se već udomaćila, a prije, prema riječima Ane Maksimovne, nije htjela ni čuti za grad. Dakle, nije htjela živjeti s majkom, očito…
Domova za starije osobe nema puno kod nas, odlučila sam pronaći susjedu. Nisam mogla vjerovati da bi otišla bez pozdrava. Pa, poznajem njezinu pedantnost: uvijek vrati sve do posljednje lipe, čak i ako posudi jaje — vrati. A sada da ode zauvijek, a da se ne pozdravi?
Kada sam ušla u predvorje, gdje je s ostalim bakama sjedila moja susjeda, ona je bila jako iznenađena. Zbunila se, skrenula pogled, ali je pokušala ostati pribrana. – Da, – započela je s nekakvim izazovom, – odlučila sam se preseliti. Kći mi se razvela od muža, a živjeli su u njegovom stanu. Pa sam je dovela k sebi s unukom. Ili bolje rečeno, ona se razvela jer je upoznala drugog muškarca. I rekla je da će on također živjeti s nama. Pa što, da zovem policiju da ih izbacim? I gdje da se smjeste? Djevojčici treba vlastita soba, a kćeri s novim mužem njihova. Mene na kuhinju? Pa me svaki put probude kad dođu nešto popiti. Nema života, cijelu noć je gužva.
– A kako vam je ovdje, Ana Maksimovna? Niste požalili? – Ona se nasmiješila.
– Pet nas baka dijeli jednu spavaonicu. Sve su mirne, uredne. Već sam ovdje tri mjeseca, ne svađamo se. Kći dolazi svaki tjedan s poklonima, a sve susjede čekaju slatkiše, pijemo čaj. – Bake su kimale glavama. – Jednu ovamo poslao sin. Cijeli život je bio mamin sinčić, ali s godinama je pronašao ženu s čvrstom rukom — i mama mu više nije trebala. Nema vremena sada za nju. Druga baka se oglasila, živi daleko. Kaže da će još doći. – Ovdje nije uobičajeno kritizirati djecu, – objasnila je Ana Maksimovna. – Sami smo ih tako odgojili.
Pogledala sam oko sebe s užasom: zar je moguće dobrovoljno se odlučiti na ovako nešto? Bake su bile drage. Da, osoblje je izgledalo pristojno. Ali taj strašni izgled renovacije. Taj grozan miris pelena i nemitih starih tijela probijao se kroz bolnički miris i posvuda prisutan miris dinstanog kupusa iz kantine. Osoblja ovdje nedostaje, nepokretni pacijenti leže zajedno sa zdravima. Računa se na to da bake neće izdržati i same će pomagati u njezi.
Razumijem, ponekad ljudi nemaju izbora, ali onda je bolje tražiti plaćenu opciju. Ana Maksimovna se drži hrabro, ali je tužna.
Najvažnije — na izlasku me uhvatila medicinska sestra. Rekla je da sam prvi posjetitelj u tri mjeseca, i može li me zamoliti da ponekad posjetim baku? Da ne bi pala u depresiju…
