Ali ovakvu reakciju od njih Anna nije očekivala. Prije desetak dana nazvala ju je majka:
- Kćeri, Galia (tako se zvala mamina sestra) je ostala bez posla. A ima dvije kćeri. Treba ih obući i obuti. A ti si uvijek govorila da imaš puno nepotrebnih stvari. Možda bi podijelila s rođakinjama. Odvezi im…
“Zašto same ne bi došle i uzele? Umjesto toga, ja moram skupljati i voziti…”, mrmljala je Anna u sebi dok je pakirala nepotrebne stvari u vreće. Pet sati je provela birajući stvari koje ne bi bilo sram nositi. A voziti se do tete, u drugi grad, trajalo je dva sata u jednom smjeru. I dva natrag. Cijeli slobodan dan propao…
- Ja neću nositi ove krpe! – ljutito je siknula Toma. – Ove hlače su iz prošlogodišnje kolekcije! – nadodala je Vika.
- Naravno, nije to “visoka moda”, ali može se nositi, – tiho je uvjeravala kćeri teta Galia.
A Anna je sve to čula, iako su čvrsto zatvorile vrata između spavaće sobe, gdje su pregledavale stvari, i dnevne sobe, gdje je sjedila Anna. “Da sam znala da će se ovako ponašati, ne bih ni prstom mrdnula za njih”, ljutito je razmišljala Anna.
- Anna, očekivale smo skuplje stvari. “Evo, samo ti ovaj kostimić”, – rekla je Galia izlazeći iz sobe.
- Poklonjenom konju ne gledaš u zube, – rekla je Anna, ušla u sobu, skupila stvari u vreće, okrenula se i otišla.
Kad se vratila u svoj grad, otišla je kod kolegice iz ureda. Znala je da žena sama odgaja kćer koja je srednjoškolka i nije u mogućnosti pružiti joj sve što bi željela. Kad je žena vidjela stvari iz Anninih vreća, ozarila se.
- Ovo su pravi pokloni! – rekla je oduševljeno majka pregledavajući vestu.
- Sviđa ti se?
- Jako. – A možemo li uzeti i jaknu? – upitala je kćer.
- Sve možete uzeti. Sve je za vas. Ako vam nešto ne odgovara, možete dati nekome drugome…
Navečer je Anninu majku nazvala teta Galia.
- Kćeri, što se dogodilo? Galia kaže da si donijela stvari, a zatim ih odnijela natrag. Znaš da im trebaju nove stvari.
- Trebaju? Sudeći prema njihovim licima i kako su prigovarale mojim stvarima – njima uopće ne trebaju. “Krpe”, “izašlo iz mode” – tako su se odnosile prema poklonima koje sam donijela.
- Zar stvarno?! Razgovarat ću s Galiom.
- A kakve koristi? Već sam poklonila te stvari ljudima kojima su stvarno potrebne i koji su ih primili s zahvalnošću. A tvoja rodbina neka se nosi…
