No, nakon nekoliko godina došlo je „vraćanje“. Ani je bilo devetnaest godina kada je zatrudnjela. Bila je sama, a muž je bio na hitnoj službi u vojsci. Roditelji su je, kao i njegovi, odbili podržati.
– Ne želim se zamarati s malim djetetom – rekla je Anina mama. Svekrva je kategorički odbila razgovarati s njom. Djevojku je jedino podržala sestra njenog oca. Imala je četrdeset godina, rodila nekoliko djece i cijeli život radila. Kod nje je Ana i počela živjeti. Kada se Stas, Anin muž, demobilizirao, njihovoj kćeri je već bio godinu dana. Tijekom njegove službe u vojsci, Stasova majka niti jednom nije posjetila unuku.
Anini otac i majka posjetili su ih samo dvaput. Stas se zaposlio kao automehaničar. Mlada obitelj nastavila je živjeti kod tete. Njihova kćer krenula je u vrtić, a Ana je također mogla otići na posao.
Ubrzo je teta morala preseliti se u drugu županiju, a svoju stan izložila je na prodaju, te su Ana i Stas iznajmili stan. Nakon nekoliko godina, Stasovoj baki nije bilo. Svekrva je našla kupce za naslijeđeni stan, a kako god je Stas molio majku da ga ne proda, ona je postupila po svome. Za novac od prodaje ispravila je svoj stan i kupila nekoliko stvari. – Ti mi ne možeš napraviti popravke – odgovorila je odbijanjem na sinovu molbu.
Anina majka također se nije pokazala boljom od svoje svekrve. Muž je otišao od nje prije nekoliko godina, a trokrvni stan ostao joj je jedini. Ali nije ni pomislila pustiti kćer s obitelji kod sebe.
Godine su prolazile. Stas i Ana imali su svoj stan, po automobil za svakoga, starija kćer će učiti u desetom razredu, a mlađa – u trećem. Mogu si priuštiti godišnje izlete na more. Anu su otpustili s posla, a Stasovu majku izveli u mirovinu. Obje su se obratile djeci za pomoć. Obe su dobile strogo odbijanje. Jedina osoba kojoj su Stas i Ana uvijek spremni pomoći je teta Ane.
