S Pavlom sam bila u vezi četiri godine.
Nakon toliko vremena očekivala sam od njega da će me zaprositi, ali to se nije dogodilo čak ni kad sam zatrudnjela. Pavle je inzistirao da svakako moram roditi. Dobili smo blizance.
Mjesec dana nakon što su bebe došle na svijet, Pasha je otišao u trgovinu i, kao u lošem vicu, nije se vratio. Pokušala sam ga nazvati, ali se nije javljao. Tek nakon četiri dana poslao mi je poruku. Otprilike je glasila ovako:
“Daša, imam depresiju. Otišao sam kod roditelja, trebam biti sam.” Ostavio me sasvim samu s dvije bebe jer on ima depresiju! Usput, nije ga ni najmanje brinulo što ja ne radim i što nemam novca. Znao je jako dobro da nemam koga zamoliti za pomoć. Od roditelja imam samo mamu, a ona jedva preživljava od svoje mirovine. Ne znam što bi bilo s nama da se u našem životu nije pojavila Nataša. Ona je naša susjeda s kata ispod.
Saznala je u kakvoj sam situaciji i odlučila mi pružiti ruku pomoći. Isprva me zaposlila u svom salonu kao čistačicu uz dobru plaću. Dok sam radila, s djecom je ostajala moja prijateljica. Jako sam joj zahvalna na pomoći. Zatim je Nataša organizirala besplatne tečajeve manikure za mene. Stekla sam vještinu i počela dobro zarađivati. S vremenom smo stali na noge.
Sama brinem o dvoje djece. Pavle, nakon što je otišao i poslao onu poruku, više se nikada nije javio. Nedavno sam saznala od novih poznanika da se Pavle oženio. Mislim da me nikada nije volio.
