U desetom razredu došao je fotograf da napravi slike maturanata. Bio je mlad, vitak, zgodan. Odmah sam se zaljubila u njega. Kad mi je predložio privatnu fotosesiju, odmah sam pristala. U utorak navečer počeli smo raditi fotografije, a zatim smo završili u krevetu.
Probudio me u srijedu ujutro u njegovom zagrljaju. Naši susreti trajali su mjesec dana, sve dok nisam saznala da sam trudna. Fotograf je prekinuo našu vezu, a ja sam od straha šutjela roditeljima. Nosila sam široku odjeću, pa je moja mama shvatila da sam trudna kad je već bilo prekasno. Mama je plakala, a bijesan otac me izbacio iz kuće.
Kasnije se ispostavilo da me otac samo htio zaplašiti, ali ja sam otišla i nisam se vratila. Pronašla sam društvo koje je živjelo u napuštenoj kući. Tamo sam se vratila s djetetom koje se rodilo.
Susjedi nisu obraćali pozornost na našu “sklonište”, ali kad su čuli plač djeteta, odmah su obavijestili policiju. Na kraju su mi oduzeli dijete, lišili me roditeljskih prava i vratili me roditeljima. Tada mi je bilo sedamnaest godina. Sada mi je dvadeset i sedam. A mom sinu je deset.
Godinu dana sam bila pod nadzorom psihologa, a zatim još jednu godinu završavala školu. Roditelji su podnosili moje prisustvo. Izgubila sam duhovnu vezu s roditeljima i sinom. Ne pušim, ne pijem, radim i studiram na zadnjoj godini fakulteta. Znam u kojem je domu moj sin.
Često idem do doma i gledam ga izdaleka. Bojim se prići mu – bojim se da me neće prihvatiti. Već sam mu deset puta kupila darove, došla do ulaza u dom, ali se u zadnjem trenutku povukla. Čak sam se konzultirala s udrugom za skrb. Uvjerili su me da mi mogu vratiti dijete.
Ali čim zamislim kako ću ga pogledati u oči, odmah me obuzmu bol i sram. Hoću li ikad skupiti hrabrost prići svom sinu, ne znam…
