Dima je bio najsretniji čovjek na svijetu jer je imao ženu Svjetlanu. Volio ju je toliko da je bilo nemoguće zamisliti veću ljubav.
Činilo se da će biti nerazdvojni zauvijek. Svjetlana mu je sve opraštala. Ako bi Dima cijelu noć bio vani, družeći se s prijateljima – nije bilo ništa strašno, jer su još mladi i svi se žele zabaviti.
Ako bi Dima tjedan dana dolazio kući pijan – opet ništa, jer je bilo rođendansko slavlje prijatelja, pa kako to ne proslaviti. Svjetlana je mnogo toga podnosila, zatvarala oči i pokušavala opravdati Dimine postupke.
No, s rođenjem sina sve se promijenilo u Svjetlaninom životu. Naglo je postala odrasla, više ju nisu zanimale Dimine zabave i izlasci, jer je postala majka. A to što je Dima postao otac, njega nije previše zanimalo. Mogao je malo se poigrati s djetetom, ali ne više od toga. Posebno ga je nervirao plač malog sina.
Jedne večeri, Dima se vratio kući loše volje. Na pitanje “što ima za večeru”, Svjetlana je rekla da je sve u hladnjaku, neka sam sebi ugrije. Svjetlana je cijelu noć i cijeli dan provela s sinom, dječak je plakao i bio nemiran, imao je bolove u trbuhu. Bila je iscrpljena i nije joj bilo do muževe večere. Dima je pukao. Htio je da mu se odmah servira večera:
-Daj ga već jednom, napravi mi pristojnu večeru, ili si se previše umorila ništa ne radeći cijeli dan?!
Dima je počeo vikati, ali Svjetlana je otišla u drugu sobu, ne rekavši ništa. Dima je dotrčao do nje, naglo je okrenuo i udario po obrazu. Zatim je izašao iz kuće. A Svjetlana je shvatila da je upravo u tom trenutku njihov obiteljski život završio. Počela je pakirati svoje stvari.
Kad se Dima vratio kući, sve je bilo tiho. Mislio je da je Svjetlana uspjela umiriti dijete. No u stvarnosti, kod kuće više nije bilo nikoga. Dima je zauvijek ostao sam. Koliko god se trudio moliti za oprost i preklinjati Svjetlanu da se vrati, ona ga nije mogla oprostiti. A drugu ženu Dima nije tražio, nije vidio smisla, jer je volio samo Svjetlanu.
