Sjedila sam na klupi u parku i tiho plakala, ne shvaćajući zašto mi se sve ovo događa. Ja sam iz doma za djecu. Činilo mi se da ništa u životu ne ide, sve dok me nije prišla jedna starica i obrisala mi suze… Moj život je od djetinjstva postao borba. Od rođenja sam odrasla u domu za djecu: roditelji su me ostavili na pragu bolnice i nestali. U domu za djecu život nije bio sladak, i rano sam morala postati samostalna. Do puberteta, svake večeri sam sjedila pored prozora i sanjala o tome kako će moja mama doći i odnijeti me.
Tada sam bila opsjednuta mišlju o majci – imala sam sve crteže s njom, dolazila mi je u snovima – tako lijepa i sva u cvijeću. No, naravno, nitko me nikada nije došao uzeti.
No u domu za djecu nisam ni slutila da će moj život postati još teži. Nakon što sam završila školu, radila sam u tvornici, od koje sam dobila malu sobicu u studentskom domu. A kakvi su mi bili susjedi – jednostavno užas. Roditelji su svake večeri pili, a djeca su bila prepuštena sama sebi, čak su i krala sitnice od susjeda. Jedne večeri sam se umorna vraćala s posla: vrata moje sobe bila su izbita, a unutra – sve je bilo prevrnuto naglavačke. Novac koji sam štedjela od svake plaće nestao je, i tada sam se obratila policiji.
Znala sam da su to učinili moji susjedi. – Mi smo poštena obitelj, u što nas ovdje optužuješ? – vrištala je moja susjeda Klava, jedva se držeći na nogama. – Idi odavde, jer ćeš se sada zbog toga pokajati! – povikao je njen muž i, uhvativši me za ovratnik, izbacio me u hodnik. Otišla sam u park i sjedila na klupi. Preplavila me je ljutnja na sve što se događa. A najvažnije je bilo to što nisam imala s kim podijeliti svoju tugu. Niti prijatelja, niti bliskih.
– Dete, zašto tako gorko plačeš? – prišla mi je i upitala me starica koja je šetala parkom s malim bijelim psićem.
Nakon tih riječi, počela sam se osjećati jadno, a suze su potekle još jače. To je bila prva osoba koja se brinula za mene i bilo mi je neugodno. No osjećala sam takvu duševnu toplinu da sam joj tijekom dva sata ispričala o svom životu. Već je bila kasna hladna večer i čak je i pas počeo cviliti. – Ganno, idemo kod mene, počastit ću te kolačem, skuhat ću čaj, ugrijat ćeš se – rekla je starica, a ja nisam mogla odbiti i tiho sam je slijedila.
Te noći ostala sam kod Vire Iljivne, a ujutro smo zajedno otišle do policajca. Policija je održala edukativni sastanak s mojim susjedima i obećali su mi vratiti novac. Od tog dana gotovo svake večeri bila sam kod Vire Iljivne. Trčala sam s posla do te starice, kao da je to praznik. Nije mi bilo vjerovati da u mom životu postoji osoba s kojom mogu podijeliti svoja iskustva.
Vira Iljivna bila je jednako sama kao i ja. Muža je davno sahranila, a djecu joj nije dao Bog. Prijateljski smo se povezale, žurila sam s posla do nje, znajući da me čeka i da sam nekome potrebna.
Jednom prilikom, Vira Iljivna je pala niz stepenice i slomila ruku; žena me zamolila da se preselim k njoj. Prvo mi je bilo neugodno, ali sam shvatila da joj je potrebna moja pomoć. Tako smo počele živjeti zajedno, a s vremenom je starica potajno prenijela stan i vikendicu na mene – to nisam niti očekivala. Moji snovi su se počeli ostvarivati – imala sam vlastiti dom i blisku osobu pored sebe.
Ljeti smo odlučile otići s bakom na vikendicu, a da nas odvede zamolila je našeg susjeda Maksima. Ovaj dečko mi se već dugo sviđa, ali nisam mogla ni pomisliti da će obratiti pažnju na mene. Kako se ispostavilo, baka je već dugo željela da me spoji s Maksimom, ali nisam joj davala nikakve šanse, jer sam radila od jutra do mraka.
I evo nas, troje sjedimo u autu. Navečer je Maksim pripremio roštilj, postavili smo raskošan stol u vrtu i sjeli večerati. Potom je baka otišla prošetati psa, a Maksim mi se približio: – Ganno, volim te već dugo, vjerojatno od prvog pogleda, kada sam te prvi put vidio na stubištu. Osmehnula sam se Maksimu i zagrlila ga. Prije godine nisam ni sanjala o takvoj sreći. U to vrijeme pronašla sam svoju srodnu dušu – svoju baku, pronašla sam ugodan dom i voljenu osobu. Ne prestajte vjerovati!
